Ovo je Lesi.
Lesi se u nas kraj doselio pre mnogo godina. Za rezidenciju je izabrao dvoriste komsijine kuce u susednoj ulici.
Lesi ne pripada nikome. On je svoj.
Lesi ne zeli oglicu i ne priznaje kapije, vrata, zabrane i ogranicenja bilo koje vrste.
Lesi voli postara. Svako jutro ceka ga na vrhu strmog sokaceta, a mi posmatramo s kuhinjskog prozora dok, onako s nogu, zvacemo dorucak. Postar dolazi, Lesi veselo otrcava za njim i sve dok postar ne zavrsi svoju turu, na Lesija ne mozete racunati.
Nesto kasnije, taman kad zavrsimo s ruckom, moj sin i ja izlazimo u setnju kolicima. Na moj zvizduk, Lesi strcava s njegove osmatracnice i videvsi radost mog sina, otpozdravlja pravilnim delfinskim skokovima, dok se polako kotrljamo uobicajenom rutom.
Lesi voli da ide sa mnom u soping po lokalnim trznim centrima i prodavnicama. Kada ga lepo zamolim da me saceka ispred, on to i uradi. Ako bas preteram, Lesi udje da me opomene. Onda mene lepo opomene radnik obezbedjenja. Dzaba ubedjivanje da Lesi nije moj.
Lesija vole svi. I Lesi voli sve. Ali, postoji jos nekoliko osoba koje su Lesiju najbolji drugovi. Jedan od njih je moj brat. Lesi s njim ide na Adu, u Kosutnjak, na Kalis. Brat zaustavi kola u podnozju strmog sokaceta, i dok stigne da otvori suvozacka vrata, Lesi vec ulece i balavi po njemu.
Lesi nam je liftom dolazio u goste na rucak. Par puta i na kupanje.
Lesi je voleo da ide s nama u lokalne kafice i bilijar klub u kome ima VIP status.
Lesi ume da se pravi mrtav kada od njega trazimo da uradi nesto sto mu se ne mili.
Mnogi su hteli da usvoje Lesija, ali Lesi nije od usvojive sorte.
Jednoga jutra Lesija vise nije bilo. Nije ga bilo ni tog popodneva, ni veceri, ni sledeceg dana i nedelje. Mislili smo - uhvatili ga sinteri. E Lesi... A kupovali smo ti ogrlice.
Tuga.
Onda, oko osam meseci nakon sto je nestao, Lesi nam se vratio. Mrsav, prljav, ofucan i nekako ostareo. Ali bio je tu, a njegove oci su i dalje isijavale zivot.
Malo me je stvari u zivotu tako obradovalo.
Lesi i ja smo imali nacin da podelimo srecu.
Na zalost, nije postojao nacin da sa mnom podeli sta mu se dogodilo. Ko ga je i gde odveo? Da li je bio vezan? Da li je bio gladan? Kuda je sve lutao da bi pronasao put kuci - nama koji ga volimo i postujemo njegovu posebnost i pravo na slobodu.
Lesi je najinteligentnija zivotinja koju znam, ali njegova najveca vrlina je veliko srce. Lesi bi dao zivot za one koji ga vole.
To je Lesi.
I meni, koja sam kasnije otisla od njega, mnogo nedostaje.
Ali Lesi, vracam se i ja kuci.
I Tebi. :)
* * *
Hvala njanji i baueru na inspiraciji.