Zuljaju me cipele. Bole. Bole me po celom telu. Bole me po dusi. Teske su i tvrde, ne daju mi da koracam. Hladne su, zelim da ih izujem. Silno to zelim, a ne mogu da se sagnem i dohvatim ih. Kao da su na tudjim nogama. Kao da mi izmicu kad god im se ruka priblizi. Neko drugi hoda mojim cipelama, trosi moje korake, moje kilometre.
Ja stojim.
. . .
U istim cipelama bila sam i pre devet meseci i pre godinu dana i pretprosle godine. Iako jos tada pohabane od nosenja, bile su mi komotne.
Dobro su me sluzile. Nosile su me svuda gde je trebalo da idem, stizale na vreme, cak i kada je delovalo da kasnimo. Izdrzavale i kada su bile pune kamencica i kada je asfalt bio najvreliji. Grlile me kada sam bila puna zuljeva i posekotina. Uzdala sam se u njih i verovala im. Verovala da me nece izdati.
I nisu.
Isle su uzbrdo, cak i na najstrmijim nizbrdicama. Bile su to cipele kakve nema svako, cipele koje niko i ne pozeli. A grese, ne znaju. Takve bi ih cipele mogle nositi do kraja sveta.
Zasto me Moje Cipele sada bole? Zasto su teske i neudobne? Zasto mi ne daju da se pomerim? Zasto me vise ne vole?
A mozda sam ja prestala da volim njih. Mozda sam zaboravila preko koliko stepenika su me prenele. Zaboravila kako su me vodile kroz maglu i noc. Kako su isle i kada noge vise nisu mogle.
Da, to je. Zaboravila sam.
Pozelela sam neke lepse i novije. Neke koje nisu moje. Lakse i udobnije.
Cipele Moje, oprostite.