AleXandar Lambros
Dakle, jedan od onih dana. Legao sam neraspoložen i probudio se neraspoložen. I jedva sam se nakanio da ustanem i odteturam se do šporeta i stavim džezvu. I kafa mi nije legla. I upalio sam komp i ništa mi se nije čitalo na netu. I pomislio sam na dan pred sobom i mrzelo me što sam živ. Treba da odem da snimim zub, pa do zubara malo kasnije, pa na trening, pa da spremim predavanje za klince. A sve me mrzi. Pomislio sam kako bih rado popričao sa nekim al mi odmah prošlo kroz glavu da su svi toliko zaglibili u dosadnu svakodnevicu svojih života da niko nema vremena da sa mnom deli ovaj svetski bol što me jutros spopao. I onda se na sve nadovezao još i taj osećaj usamljenosti. Pomislio sam da bi najpametnije bilo da uzmem i čitam. Ali, čitam jednu tako potresnu knjigu (Hiljadu čudesnih sunaca), da u ovom krhkom stanju ta ideja ne dolazi u obzir. Rešim onda da pustim neku glasnu muziku i uživam što sam sam kod kuće i niko neće da me opominje da smanjim. Listao sam po svojoj arhivi nemajući pojma šta bih mogao da pustim imajući u vidu svoje posebno raspoloženje. Neki disko haus, da malo živnem i razdrmam kukove? Ne. Neki chill out, to bi se valjda stopilo s mojim raspoloženjem? Ne. Depeche Mode? Da me dotuče? Ne. Amy Winehouse? U ovom stanju? Ok, ništa onda, odo' da se brijem i prisilim se da počnem dan, nešto pre 13h. Nanesem penu na lice i čekajući da malo smekša ovu moju četku od brade, bacim pogled kroz prozor. Gole grane sa tu i tamo plastičnom kesom koja se vijori po njima. Konstatujem da jutros nemam čak ni toliko snage da se nerviram oko postojebine mi, što bi reko naš prestolonaslednik, i toga što je tolko štrokava.
Taman voda provrla, kad neko nalego na zvono. Ko je sad do kurca? Da l' uopšte da otvaram? Garant opet neka opomena pred isključenje. Ma nek se nose, još mi samo oni jutros fale.
Međutim, ne odustaje čovek. Ok, otvorim vrata, kad ono kurir. Isporučuje kartu za Madonnu. Preturam po jaknama da napabirčim 200 dinara. Uzimam kovertu bez oduševljenja. E pa dakle, stvarno mi nije dan kad me čak ni ovo nije oraspoložilo! Krenem ipak da tražim mesto gde ću je pohraniti da bude na sigurnom do 24. avgusta. Da mi se ne izgužva, ne daj bože zaprlja, izgubi. I one prethodne četiri čuvam ko oči u glavi, jednom ću sve da ih uramim. Cepam kovertu, radoznao da vidim kakva je karta. Sviđa mi se.
I onda, u tom trenutku, držeći i okrećući je u rukama, spopalo me neko još čudnije raspoloženje. Kolko ima kako je slušam? Bože, 25 godina! I setim se sebe nekada, naivnog i čistog, punog iluzija a u svaku sam bezrezervno verovao! I kolko me je oduševljavao život i svet i sve i kolko sam verovao da je svemir moj. Kao devica ... touched for the very first time.
Kao omađijan, odlazim ponovo do kompa i puštam Like a Virgin, verziju koju sam nedavno dobio od druga, usnimljenu u nekom francuskom klubu ... Madonna peva u pratnji akustične gitare i greši reči a fanovi je ispravljaju. Odvrnem da trešti i počinjem da pevam. I evo ga .... talas koji nadolazi i celog me plavi .... To je moja pesma nad pesmama. Moja lična himna. Za sve trenutke i sva raspoloženja. Pesma koja, ma koliko puta da čujem, nikada ne može da se izliže. Kad sam srećan čini me još srećnijim, kad sam tužan čini me još tužnijim. A sad sam i jedno i drugo ... i tužan i srećan i pesma pojačava oba ova osećanja istovremeno i ona se sudaraju u meni i čine da se osećam kao da lebdim u nekom bestežinskom prostoru. Dok se dranjam po kući zamišljajući kako sam u tom klubu, pada mi na pamet kako će epitaf jednog dana da mi bude - I made it throught the wilderness. Kratko i jasno ... I made it through the wilderness i gle gde sam sada. Setim se kako sam negde pročitao kako je jedan engleski pisac, zaboravih koji, tražio da mu epitaf bude - Je l' sam vam rekao da mi je loše? ... I bi mi smešno.
Svestan da ću se izložiti sprdnji mnogih, reći ću vam da je ova pesma za mene jedna duboka pesma o životu i tome kako je najveća stvar zadržati onaj entuzijazam spram njega koji u jednom trenutku biva skrhkan razočarenjima i cinizmom. I kako je važno biti otvoren prema životu uprkos svemu. I kako negde postoji neko ili nešto što će učiniti da se osetiš kao devica ... I da je devičanstvo stanje duha a ne tela .... i još mnogo toga ....
I still make through the wilderness .... somehow I make through ...
Odoh kod zubara.