slobodan antonic vise nece pisati za "politiku". iz njegove poslednje kolumne nije sasvim jasno da li je u pitanju njegova inicijativa, ili je na to na neki nacin prinudjen. koji god da je razlog, to je lose, kako za njega tako i za njegove neistomisljenike.
psiholozi su odavno demonstrirali fenomen grupne polarizacije - cinjenice da, kad se u grupi nadju istomisljenici, njihov kolektivni sud postaje ekstremniji od bilo kog pojedinacnog suda. jedan od mehananizama u pozadini ovog fenomena je verovatno confirmation bias - tendencije kod ljudi da traze i pamte informacije koje su u skladu sa prethodno zauzetim stavom. kada se covek koji blago naginje nekoj ideji nadje okruzen drugima koji toj ideji takodje blago naginju, ovaj efekat se multiplicira jer jedni drugima nude razlicite argumente u skladu sa pocetnom hipotezom, dok na kraju svi ne budu potpuno privrzeni onome cemu su u pocetku samo blago naginjali. tako se od pocetnog stanja umerenih ali neinformisanih misljenja stize do zajednickog, ekstremnog i, u ogranicenom smislu reci, bolje utemeljenog stava.
iz ovoga takodje sledi da dve grupe, ciji se stavovi inicijalno razlikuju samo u nijansama, u slucaju uzajamne izolacije vremenom evoluiraju ka suprotstavljenim ekstremima. izolacija je ovde nuzan uslov - jer dok god postoji makar i slab prolaz iz jedne u drugu grupu, idejna homogenost i pozitivna epistemcka sprega koja je prati se u obe grupe razbija. uostalom, jos je solomon asch demonstrirao neprocenjivu vrednost postojanje jednog jedinog divergentnog misljenja od grupnog konsenzusa. a savremeni autori preporucuju da se u svaku grupu ubaci po neki marsovac, koji, iako uglavnom nudi neupotrebljive ideje, slabi grupni konsenzus i podstice nove nacine razmisljanja.
zbog toga je - a pogotovo u politici - od ekstremne vaznosti da se neprekidno komunicira sa neistomisljenicima. iako ta komunikacija ne mora uvek da bude direktna (jos manje licna) jer je njena sustina u tome da se preuzmu validne informacije i primedbe druge strane, u realnosti se to temeljno razmisljanje najcesce desava kroz direktnu diskusiju sa neistomisljenicima. prosto, kontekst odbrane sopstvenih stavova je verovatno najbolji motiv da se drugi uopste saslusaju.
na zalost, upravo u politici je to najteze, jer da bi politika mogla da se sprovede u delo, potrebno je biti deo neke koalicije, a svako ko komunicira sa neprijateljem se, ne sasvim bez osnova, percipira kao nedovoljno lojalan. buduci da su ljudi spremni, da ako ih neko na to podseti, daju prednost onima sa kojima dele parnost maticnog broja, ne treba da iznenadjuje da je u pitanjima od vece vaznosti individualnost na granici izvodljivosti.
sam slobodan antonic ilustruje ove procese. "misionarska inteligencija" je klasicna liberalna kritika elitizma primenjena na srpske uslove. kao i sve takve kritike, ona ima element licnog, ali je u najvecoj meri konstruktivna i bazirana na cinjenicama. taj tekst je demonizovan, oko njega su se zbijali redovi, i efekti te demonizacije se vidljivi na obe strane. kako je vreme prolazilo, tako je antonic, po svemu sudeci, sve vise vremena provodio "medju svojima" i tako su njegovi stavovi postajali radikalniji, neobjektivniji i optereceniji suparnickim taborom. iako se i neki od skorijih tekstova i dalje mogu svrstati na liniju klasicnog liberalizma, kao celina, oni u sve vecoj meri pokazuju osnovni simptom neobjektivnosti: davanje podrske bilo cemu, ma kako losem, dokle god je usmereno protiv druge strane i u interesu viseg cilja.
iako ovde cesto kritikovane, njegove kolumne u "politici" su zadrzale znacajnu dozu objektivnosti i kvaliteta, verovatno bas zbog toga sto su bile upucene sirem spektru misljenja. gasenjem ovih kolumni mozemo da ocekujemo dalju radikalizaciju kako slobodana antonica tako i njegovih kriticara te novi ciklus destruktivnog zbijanja redova.