Lep prolecni dan. Setam od kuce do biblioteke. Nisam dobila tezgu koju sam ocekivala te su mi jutra ostala slobodna, za zujanje. Do biblioteke ima dobrih pola sata brzog hoda. Na ulici nema ni zive duse kao i obicno radnim danima. Ovde ljudi ne hodaju; voze se. Ovde se iskljucivo ide peske na masinama, onim static sa promenama brzine uz muziku. Peske se ide od kucnog praga do kola dok se u rukama nosi velika torba sa sljastecim natpisom, nekakve poznate, a meni nepoznate, firme. U torbi su patike i oprema za super track uz muziku izmedju cetiri zida.
Dok gradjani prolaze u svojim Lexusima i Hondama, sem beskucnika i mene, ni zive duse na ulici da koristi noge.
Dva oveka koja stoje ispred Savannah Mission, prihvatnog centra, dve tri kuce od biblioteke, pohvaljuju moju straftastu jaknu,a jedan od njih mi kaze: “Jasno vam je da ja volim boje.” Osmehuje se kao da je citav svet njegov, a ne samo onaj mali delic ispred zgrade. Ja im odmahujem i zahvaljujem.
Vec skoro pred samim ulaskom u biblioteku,u susret mi dolazi covek krupnih crnih i zabrinutih ociju: “ Znate li da sluze hranu u ovoj crkvi na uglu?”
“Kojoj,” pitam
“Pa, eno, u onoj, St. Michael.”
Zahvaljujem se coveku koji kao da je zadovoljan sto je samnom podelio saznanje o free food in the church i nastavljam.
Udjem u biblioteku, pronadjem sta mi treba: tri nova filma i knjigu o Provansi. Cula sam da je dobro ispred sebe drzati slike mesta u koja bi smo voleli da otputujemo, pa sam navalila na nabavku razno-raznih knjiga sa zivopisnim ilustracijama.
Sa torbom firme “Somnabulist” koju su osnovale moje dve drugarice koje zive vec preko dvadeset godina u ozakonjenoj vez, prelazim ulicu. Torba je malo otezala od gomile beskorisnosti. Na semaforu pored mene stoji covek u ofucanim apostolkama i ako je napolju nekih desetak- petnaestak stepeni, sa ruksakom na ledjima. Tihim glasom prenosim poruku o besplatnoj hrani koju dele u St. Majklsu.
“ O, hvala vam,” ljubazno mi se osmehuje mladic umoran od dugacke ulice koju verovatno prelazi s jednog na drugi kraj, do vremena kada ce otici na pocinak u neko od svratista.
Vracam se kuci. Ostavljam tisinu ispred vrata i ukljucujem muziku do daske. Macka me posmatra zacudjeno.