Kad se dogodi nasilje, to znači da su propala sva druga ljudska umeća rešavanja situacije. Nasilje je, stoga, dokaz neumeća, odnosno nemoći.
Nasilje kao metod kod nas je prisutnije i dublje nego što možda mislimo da jeste. Hajde da ne idemo predaleko unazad, nego da se osvrnemo samo nekoliko decenija unazad, pa da krenemo od onog mirnodopskog perioda nakon II sv. rata. I u miru je svakodnevno apostrofirano postojanje nekakvog spoljašnjeg neprijatelja (države, uređenja...) koji stalno vreba. Mada je, tada, taj neprijatelj bio više jedna apstraktna kategorija, koja je ovde prevashodno služila da se zbiju redovi iznutra i da se još više opravda uklanjanje političkih neistomišljenika, ona je zapravo i te kako stvarala ono što nas u ovom tekstu najpre zanima - osećaj ugroženosti, iz čega proističe spremnost za odbranu, odnosno spremnost za nasilje, za nasilno obračunavanje.
Taj proces je postao manje apstraktan sredinom 80-tih godina 20. veka, kad se sve javnije govori o ugroženosti srpskog življa na Kosovu od strane albanske populacije. Ranije potiskivana, ta tema brzo postaje zamajac naprasnog "buđenja nacije". Stiže i Memorandum SANU, a dojučerašnji bratski narodi pretvaraju se u protivnike. Preovlađujućim stavom da je srpski nacion ugrožen raste kolektivni osećaj solidarnosti pomešan sa iracionalnim, vekovnim naukom da je srpski narod neuništiv, slobodarski i najjači, tj. raste spremnost na mogući nasilni obračun. Akumulacija te vrste spremnosti permanentno se uvećava i na kraju će se iskaliti u otvorenim ratnim sukobima. Ali, tada ne dolazi samo do pražnjenja, ili zasićenja. Paralelno sa zasićenjem ide i process navikavanja na stanje nasilja.
Ovde ne upućujem na ono čime je nasilje izazvano, već želim da se zadržim samo na činjenici da je pojam nasilja dugo postojao kao bitan deo ovdašnje stvarnosti i da je značajno uticao na rasuđivanje i ponašanje ljudi.
U narednoj etapi, početkom 90-tih, otišlo se i dalje: neprijatelji nisu samo neke od bivših republika, već i svi oni koji iza njih sve više stoje, a to je skoro čitav razvijeni svet. Tako glomazan neprijatelj, koji ugrožava, podstiče još veću iracionalnost, odnosno stvara još veću potrebu za odbranom po svaku cenu. Nasilje postaje opšta kategorija. Ko nije na frontu, front dobija sa tv-ekrana. Nasilje godinama ostaje kao prevashodni metod, sve do početka bombardovanja Srbije 1999. kad se nastupilo sa onim više kalkulantskim, nego samouverenim borbenim izjavama - da će biti bačeno nekoliko projektila po njivama i da će "oni" (napadači) ubrzo morati da odustanu od svog nauma (međutim, trajalo je skoro tri meseca i završilo se kapitulacijom u Kumanovu). Kao da je tek tih dana, pred potpisivanje "primirja", strah potisnuo osionost i onu apriori datu pouku da se valja boriti do poslednjeg. Istovremeno sa tim saznanjem o teškom i konačnom porazu, naglo opada i veličanje odbrambeno-nasilnog metoda. Nasilje kao metod se modifikuje, odnosno, prestaje da biva upereno prema spolja.
Danas, ono je usmereno suprotno, ka unutra, ka nama samima. Iako je i tokom trajanja ratova bilo svakojakog "internog" nasilja, od uličnog, do političkih likvidacija, sada je ono dobilo bitno drugačiju dimenziju - jer je postalo jedino. Takođe, stigla je još jedna od nebrojenih posledica 20-godišnje politike - deca, deca koja su vaspitavana u atmosferi rata, rasula, moralnog kolapsa, idola-uličara, nasilništva, stupidnih tehno-folk pesama... Mnoga od te dece su nasilje prepoznala kao jedini, ili makar najpoželjniji metod. Izlišno je ovde nabrajati slučajeve nasilja u školama i na ulici.
Sužavanje tih koncentričnih krugova nasilja kao da se završava na Romima. Jadni ostaci srpske viteške slave i borbe za očuvanje "vere i nacije" sveli su se na pisanje neukusnih i pretećih grafita protiv Roma. Romi tavore na dnu društva i po kvalitetu života su najugroženija grupa. Kao takvi, najslabiji, zgodna su meta za ispoljavanje nasilja. Makar se ono ogledalo i kroz organizovano nehtenje da im se dozvoli da žive u komšiluku.
Ne umemo da se postavimo prema jačem, ali ne umemo da se vladamo ni prema slabijem! Kroz to se indirektno, ali nepogrešivo vidi kako se postavljamo prema samima sebi.
(dok sam ih fotografisao, bilo je 15-tak stepeni i duvao je vetar)