Sinoć sam uz temeperaturu od 39, kijavicu, groznicu, neprijatno osećanje po celome telu kad, kako bi rekli u mom starom kraju, "boli svaka žunta", na RTS-u (namerno napisano jer to nije javni servis) gledao direktno obraćanje Predsednika Tadića i premijera Koštunice grđanima Srbije, a vezano za direktne pregovore sa vodećim političarima na Kosovu oko statusa istoga.
Elem, ista melodija, ali veoma raspričani, skoro do repovanja inspirisani Tadić i Koštunica. To se hvali jedinstvo i sloga u Srbiji, to se hvali sinhronizacija u pregovaračkom timu, to se argumenti naše strane dižu do neba, to se ushićeno govori o superiornosti, pa se superiornost dokazuje i argumentuje srpskom nadmoći nad svima koji su do sada pregovarali sa EU, superiornosti naših sportista, superiornosti u svačemu, a poenta stiže Koštuničinom rečenicom tako sličnom rečenicama rahmetli Slobodana, "da se albanskoj manjini nudi najpovlaštenija pozicija od svih manjina na svetu". Eto, tek toliko da se bude svetski šampion.
Možda ću zvučati nerazumljivo, možda je moj utisak podstaknut visokom telesnom temperaturom, ali mi je ovaj i ovakav zajednički nastup Tadića i Koštunice bio prvi veliki znak da njihova saradnja prilazi kraju.Kao, bože me prosti neka vrsta zajedničkoga političkoga "labuđega peva". Tadić i pored veoma iskazane brige za ceo svet i njegovu stabilnost koja može doći u pitanje samostalnošću Kosova, ipak ostavlja utisak čoveka kome više nije prijatno da stoji na "crti" fiks ideje o "spašavanju Kosova." Vidi se to koliko god on nameštao ozbiljan i posvećen izraz lica. Koštunica je za razliku od njega sam posednik, baštinik i zatočenik takve ideje. On joj je istinski posvećen, on govori jezikom devetnaestoga veka kad je ta ideja imala smisla, on nam baš tim jezikom priča o onoj vrsti nacionalnog ponosa, nacionalne časti i nacionalnog obraza da bi ga sigurno i u devetnaestom veku Domanović podvrgao satirničnom postupku. On gleda u "ruskoga cara" i na istok kao nadu i uzdanicu u svome "podvižništvu", odakle u Srbiju nikada nije stizala svetlost, a da sam ne zna šta bi sa Kosovom da mu ga ko da i naročito šta bi sa građanima Kosova.
Ove zime, kad se priča o Kosovu okonča, i kad konačno završi "operacija", te bude moguća "igranka", Koštunica će morati pronaći "krivca" za to što ne može u "spašavanju Kosova" učiniti ništa drugo nego da organizuje litiju od Patrijašije do Sv. Save, jer ne verujem da će Tadić prihvatiti novu samoizolaciju zemlje. Kohabitaciji onda nužno dolazi kraj, a time i Koštuničinoj politici. On nema dobroga poteza nakon toga bez obzira što širi strah od koalicije sa radikalima. Možda i to moramo preboleti ali to ne može dalje iz 2008. godine.
Tada se potencijalno stvara mogućnost da srpsko društvo odreaguje adekvatno i da relativno brzo počne izlaziti kako bi rekao Dejan Jović iz nacionalističke tranzicione faze. Iz komunističe je već izašlo.
Ne može biti drukčije jer ovde Mian Mar, siguran sam. nije moguć.