Gost autor: Deniz Hoti, Izvršni direktor, Organizacija za razvoj karijere i omladinskog preduzetništva "Connecting". Prenosim tekst odnosno saopštenje po njegovoj molbi. Deniz će se registrovati na blogu i odgovarati na pitanja.
Sledi tekst:
********************
Kampanja prikupljanja sredstava za otvaranje stvaralačke laboratorije
(Odlomak)
Pitam je za ime.
„Happy Charlie“, odgovori, a ja je pogledam u neverici. „Stvarno se tako zovem. Moji roditelji hteli su da imam sreće u životu i da naučim engleski, pa su mi dali to ime“, objasni devojka.
Studira engleski u Medanu, ali pošto je siromašna, mora i da radi. U indonežanskom školskom sistemu student ima pravo na odmor nakon svakog položenog ispita. Srećna Čarli tada nastoji da zaradi neki rupi.
Retko ima priliku da vežba jezik, žali mi se. A morala
gost autor: tasa
У јесен 1582. папа Гргур XIII (запазите овај редни број, биће важан касније) украо је 10 дана живота свим католицима -- дан после четвртог октобра освануо им је петнаести. Као и обично, откако је способних вођа и напретка, свака крађа правда се неким општим добром и вишим циљевима, небеским, наравно. За ову прилику искоришћена је небеска чињеница да однос периода земљине ротације око сунца и око сопствене осе није цео број, односно, да сунчана година не исноси цео број дана, већ нешто мало више од 365. Колико мало? Око 6 сати, па се тако за 4 године накупи и цео један дан. Уколико би свака земаљска година имала 365 дана, Земља би сваке године помало каснила у својој ротацији око сунца и не би била на истом месту као и пре једне земаљске године, већ мало иза. Ништа страшно, само четврт дана годишње, али за 100 година то је 25 дана, за 400 то је 100, померање од једног годишњег доба, па би липе мирисале у августу, хајдуци би приспевали код јатака на Сретење уместо на Митровдан, а Божић би падао прерано, негде почетком јесени, пре сувих ораха и, важније, вина и чварака.
Vlast gradska je novcem građana napravila novu ulicu, tamo od Kolarčeve do Vasine oko Trga Republike, ulicu popločanu rapavim kockama pa one budu slomljene kad prođe autobus, biciklisti i skuteraši teško prolaze a pešaci i mame sa kolicima nikako.
Onda onaj Vesić izjavljuje da će to o trošku izvođača radova da bude nekako drugačije uređeno, mada je trošak koji će imati izvođač radova oko te besmislene, naknadne popravke kolovoza ipak naplaćen višestruko iz gradskog budžeta jer je cena radova prekomerna i neopravdano visoka, dakle, opet građani to plaćaju. Popravka ili prepravka tek urađenog kolovoza sledi ali opet se ne zna kao i u prvom pokušaju kako i šta je novo rešenje, ali posle narednih četrdeset dana biće napredno i upotrebljivo za sve korisnike kolovoza i pešačkih prelaza. Zvuči besmisleno i bezobrazno ta Vesićeva izjava ali bez obzira na štetu nanetu Beogradu i građanima to je izgleda novi način na koji će građani morati da se naviknu jer amaterizam i bahatost gradske vlasti je nedodirljiv.
Ovih dana Vlada je odlučila da će minimalna zarada u Srbiji biti povećana na 30.022 dinara.
Gotovo istovremeno je najavljeno još jedno povećanje, Predsednik Republike najavio je da će nagrada za osvojenu zlatnu medalju na Olimpijadi biti povećana na 50.000 evra.
Zanimljiv je kontrast dva povećanja.
Prvo povećanje je definitivno, Vlada je, kao nadležna za to, već donela odgovarajuću odluku. Drugo nije, samo je najavljeno i to od nekog ko za to nije nadležan. Ali, znajući predsednikovu faktičku "specifičnu težinu",u okvirima "sistema" (naravno, uz uslov
dan deveti
Spavala sam 5 sati. Probudila sam se sa živim sećanjima na nepravde koje su mi učinjene tokom proteklih nekoliko godina. Uhvatila me je strašna mučnina zbog toga. Fiziološka mučnina. Osetila sam kao da mi se žuč penje kroz želudac, jednjak i kako se gomila na jeziku. Nisam paničila, popila sam malo vode, ali nisam probala da sperem gorčinu, nego da je odagnam. Shvatila sam da sam sama sebi prizvala ovu muku, verovatno kao izazov i priliku da sve ono što sam vežbala, oslobađanje, puštanje niz vodu, zaboravljanje, mogu nekako i da primenim. Na kraju dana, ostalo mi je pola litre vode. Izgubila sam 0.3 kg.
Znam, previše je blogova o sportu ... Ali situacija je takva. Zgusnuti događaji, nacija uprta u loptu ... Da, da, neizrecivo mi je krivo što se sa našim košarkašima izdešavalo ovako. Mnogi su ih već videli kao šampione. To je možda napravilo onu nijansu taktičnosti, manjak sportske napetosti i tuče, dok su protivnici igrali "na život i smrt". Ali, sada im treba dati podršku.
Da, tema je ... kako ono beše ... Da - "Zašto smo prsli od Španije?"
Zato što se nismo oporavili od poraza prethodne večeri od Portugalije u sportu koji je za nas odavno više od smučanja. A onda smo sve nade opredelili, tako emotivno roviti, u košarku, da zacelimo rane od prethodne večeri. Tu odigramo (kao da je neko bajao) ispod svih očekivanja, a Špancima svaki bačeni šporet prođe kroz koš. Oni odigrali svoj maksimum, mi 40% svog potencijala. Slučajno? Ni slučajno. Vratilo nam se kolektivno nepoštenje. Jer: za sve to vreme zaboravljamo ono najvrednije, najiskričavije - naše devojke, odbojkašice, koje se večeras opet bore za zlato. Kako da ne budemo onako, generalno-sportski kažnjeni porazom u ovome ili onome? Ne bi bilo pošteno reći da nismo prizivali. To izokrenuto vrednovanje stvari vratilo nam se u obliku kazne za fudbal i košarku. Odbojkašice su vrh. A mi ne poštujemo tu činjenicu, nego pišemo, čitamo, ogovaramo, uzdišemo oko i zbog fudbala, najviše, pa zbog košarke ... Odbojkašice su opet onako neprimetno ispraćene na takmičenje. Da li je tako? Jeste. Svaka čast guranju lopte po livadi, svaka čast parketu i košarci, ali prioritet je ono što je sada evidentno uspešnije. I dolazi kao prvo po redu. U finalu smo. U finalu.
Biblija
A ovo su ljudi one zemlje što pođoše iz ropstva od onih koji biše preseljeni, koje preseli Navuhodonosor car vavilonski u Vavilon, i vratiše se u Jerusalim i u Judeju, svaki u svoj grad:
36 Sveštenika: sinova Jedanijih od doma Isusovog devet stotina i sedamdeset i tri.
73 godine, to mu dođe 38.368.800 minuta. I šta sa tim? Dok sam ovo objavljivao, prošlo je minut, dva. Nepotrebno uzaludan podatak, besmislen! A eto, izračunao sam ga a možda nije ni tačan, ma koga briga.
Ima ona pesma
Realpolitika deluje kao davna prošlost. Stvari su stigle do polarizovanja koje više ne trpi nijanse. Zato su raniji koncepti danas potpuno nefunkcionalni. Klasična politika je izgubila posao. Primat je dobila tehnificijelna politika, bezdušna, potpuno planirana, odljuđena. Recimo, induktivno, otkud rijaliti? Kao medijska pojava, da, ali pre svega kao društveni fenomen? Da li je neko to isforsirao zato što voli prost puk, i, onako altruistički, daje mu zabavu, ili kroz tu formu plasira nekakav svoj interes? U prvo ćemo teško poverovati. Onda, šta? Rijaliti ima zadatak da spusti nivo shvatanja života, nivo bavljenja stvarnošću, iliti da podigne nivo plićaštva, pojednostavljenja stvari i pojava, da agresiju nametne kao društveno prihvaćenu normu, da umesto dijaloga nametne oštru svađu i glumatanje, ...