*
Posebnom stazom za motorcikliste i bicikliste koja počinje odmah nakon maležanskog graničnog prelaza, ulazim u ostrvski grad-državu - Singapur. Duž staze nalaze se desetine šaltera granične policije, pa uprkos stotinama motora koji pristižu svakog minuta, ni u jednom redu nema više od tri-četiri dvotočkaša. Sve je tako organizovano da vozači ne silaze sa njih, osim što moraju da skinu kacige kada predaju pasoš ili identifikacionu kartu.
Želim da svim navijačima fudbalske reprezentacije Srbije izjavim saučešće povodom toga što navijaju za fudbalsku reprezentaciju Srbije...
prvo ... himna.
ne znam koliko ljudi zna da bez pomagala u vidu semafora na jugu marakane otpeva danasnju himnu srbije, a koliko njih moze u pola noci da otpeva bar prvu strofu "hej sloveni" pa makar nikada nisu stajali na pobednickom postolju. ovo je prica o momku koji moze sve gore pobrojano. i da place uz "boze pravde" i da se popne na pobednicko postolje (ono predvidjeno za svetske sampione) i da otpeva "hej sloveni" punog srca. ovo je prica o ivanu lendjeru i poslednjem "intoniranju" himne uz koju sam ja odrastao.
Реч коју изговарим -- њу чини треперење мојих гласних жица, вибрације што се преносе на околни медијум, ваздух, који онда преноси то треперење даље, на ваше ушне мембране. Ово је једноставни, механички део процеса, а прави ватромет тек почиње.
Електрични импулси севају од једног неурона преко другог, преко трећег, реч моја шири се, следећи неурон, следећа синапса, слапови електричних импулса, порука налази пут, пале се сићушне лампице, беше реч и би светло, фосфорилација, молекули фосфата гнезде се у ваше протеинске структуре, стварају траг, стварају знак, шибице у ноћи -- то реч моја гори, то реч моја мења вас. Али ово новостворено, фосфатно сазвежђе саздано је од падалица, траг је његов непостојан, памћење студента који хвата белешке, до следеће изговорене фразе, памћење рибе бачене натраг, до пљуска у воду, нестрпљивог путника који погледава на сат, до намицања рукава преко зглоба руке, памћење саговорника који не може да понови своје питање. Механизам брзог заборава ослања се на ензиме који уклањају новоуграђене фосфатне молекуле и тако враћају све у пређашње стање -- о чему смо оно говорили? Овај узани прозор памћења, свици који се зачас појаве и зачас нестану, бави се искључиво процесирањем и разумевањем садашњег тренутка.
Fudbalska reprezentacija Srbije se plasirala na Svetsko prventstvo 2010. u Južnoafričkoj Republici.
Potpuno zasluženo. Tokom kvalifikacija igrali smo izuzetno napadački (i efikasno) što je jedan nov kvalitet koji vraća lepotu u fudbal i (pravu) publiku na stadion :)
Zapisnik sa vanrednog sastanka Žena u crnom održanog u Beogradu 20. marta 2010. godine.
Prisutne: sve aktivistkinje Žena u crnom
Dnevni red:
1. Svedočenje generala Džona Šehana o krivici gejeva za genocid u Srebrenici
2. Razno
Koordinatorka Žena u crnom, Staša Zajović, je otvorila ovaj sastanak i obavestila prisutne aktivistkinje o svedočenju penzionisanog američkog generala i bivšeg komandanta NATO-a, Džona Šehana, koji je izjavio da je jedan od faktora zbog kojeg holandski bataljon nije uspeo da spreči genocid u Srebrenici jeste činjenica da je u njegovim redovima bilo gej vojnika. Staša je iznela mišljenje da je ova informacija veoma važna i da Žene u crnom moraju da je uzmu u razmatranje.
Prisutne aktivistkinje su bile prilično skandalizovane i otvorena je rasprava.
"U parku " Manjež" biće velelepan spomenik Stefanu Nemanji! Monumentalan, 10 metara visok!"
"Na Savskom trgu biće spomenik Stefanu Nemanji,veličanstven, vidljiv i sa Slavije! Monumentalan, 15 metara visok!"
"Pred ulazom u nekadašnju Glavnu železničku stanicu biće spomenik Stefanu Nemanji! Monumentalan, 28 metara visok!"
Sve citirano su vesti koje su preneli mnogi naši mediji. Prvu u 2015., drugu početkom 2018., treću upravo, u 2019. Izvor je svaki put bio isti čovek, samo u različitim statusima, nekad kao gradski menadžer, nekad kao zamenik gradonačelnika.
Sećate se scene iz kultnog filma „2001: Odiseja u svemiru" u kome se čopori čovekolikih majmuna i majmunolikih ljudi koskama istrebljuju do iznemoglosti zbog komada mesa i gutljaja vode. I šta je onda uopšte i moglo na kraju da spreči njihovo totalno međusobno istrebljenje, kao i da započne bilo kakav oblik praistorijske diplomatije. Ne znam, da li je nekakav misteriozni i ezoterični obelisk prekinuo rat, zaveo mir i naterao ih da sarađuju, ili se radi o nečem trećem. Nečem, koliko jednostavnom toliko i genijalnom - o tome da su počeli međusobno da trguju.
Ako sam ja ja, kako ti to znaš? Postavljam ti pitanje na koje ni sam ne mogu da dam odgovor. To što me vidiš i govorimo jedan drugom, ne znači da sam ja ja ili znači da sam ja ja. Možda je sve iluzija?
Nagnem se nad bistru mirnu površinu potoka i vidim lik. Da li sam to ja? Bacim kamičak i lik se raspline u hiljade neprepoznatljivih delova i oblika.Da li sam to ja? Kada se voda ponovo umiri, opet vidim lik. Da li sam ja bio ja kada sam se prvi put nagnuo nad vodu potoka, da li sam ja bio ja kada sam bacio kamičak ili sam ja bio ja kada se voda umirila? Možda ni jednom nisam
I, šta sad? Misliš da ja ne umem tako?
Naravno da umem. Možda i bolje od tebe.
Još je rano za kompletno sagledavanje 5. oktobra, jer je reč o mnogostruko složenom događaju o kome se ne zna sve, pošto akteri nisu mnogo rekli, neke tajne odneo je Đinđić, nesporni lider borbe protiv Miloševića, a druge će ugledati svetlost dana tek za mnogo godina, kada se otvore arhivi svih onih službi koje su delovale na ovom prostoru, koji je tih godina zaokupljao pažnju moćnika čitavog sveta.