Pre neki dan, napisao moj drug Ninoslav Ranđelović:
Ljudi dragi, psiholog sam i donekle sam svestan toga da sam covek plasljiv, samoljubiv i sklon uzivanju svakojakih pogodnosti i pocasti koje idu sa mojim radnim mestom. Ipak, znam da sam dobar covek i dobar drug ovim momcicima iz moga kabineta i iz moje stranke. Eto, u poslednjih nekoliko godina, iz budžeta republike Srbije veliki je novac završio na računima nekoliko marketinških kompanija u vlasništvu tih mojih momcica. Ako bas zelite da saznate tacnu cifru bila bi potrebna istraga UBOPOK-a i tužilaštva,
Ruke mi se umorile od kuckanja i piskaranja u prazno i zato će ovaj blog imati više slika nego reči.
Ovaj blog se ne preporučuje mlađima od 18 godina.
Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite u Queeria galeriju.
1. Moleban za Kviriju
Autor: Rodoljub Šabić
Da li opskurni lik osuđen, optužen ili osumnjičen za više silovanja i najmanje jedno ubistvo ima veze sa smrću Dade Vujasinović?
Poznata novinarka pronađena je mrtva pre više od sedamnaest godina u porodičnom stanu u Beogradu. Bila je hrabar i beskompromisan novinar, autor brojnih tekstova sa ratišta ili iz sveta kriminala u kojima nije štedela ni poznate, ni opasne. Istraga je konstatovala da je reč o samoubistvu, što je, za mnoge, od samog početka bilo i do kraja ostalo problematično i veoma sumnjivo. Njeni roditelji,
Najtrajnija a samim tim i najuverljivija inkarnacija srpskog nezavisnog i alternativnog rock zvuka je novosadska grupa Obojeni Program. Bend funkcioniše pod vođstvom Branislava Babića Kebre od 1980. godine, što je izuzetno zanimljiva činjenica s obzirom da bi to trebalo da ih svrsta uz jugoslovenske legende post punka kao što su EKV i Disciplinu Kičme a u stvari oni su prvi album objavili tek 1990. a zasluženu afirmaciju kroz (rečeno veoma uslovno) širu popularnost su stekli tek polovinom devedesetih. Dakle i po merilima ondašnjih alternativnih bendova, Obojeni Program su bili (još dublja) alternativa. No kao što rekoh, devedesetih su ipak izašli na svetlost dana i koncertni album iz 1992. Prijatelju kočnice ti ne rade baš sve je nešto što mi još uvek ostaje kao svetla referetna tačka za domaći alternativni rock koji je na svetskom nivou ali i dodaje nešto neponovljivo svoje i ovdašnje.
Najbolja britanska serija svih vremena, Only Fools and Horses (kod nas prevođena kao Mućke), završavala se pesmom God bless Hooky Street :
No income tax,
No V.A.T.,
No money back,
No guarantee.
.....
Doduše nije bilo advokata u njoj.. Možda zato što advokati plaćaju VAT (porez na dodatu vrednost - PDV)? A možda i ne plaćaju... U Srbiji ne, to sad svi znamo. Advokati u Srbiji počeli su trodnevnu obustavu
Današnja vest:
Pevač Radiša Urošević izabran je za člana UO PTT Srbija. U svojoj biografiji napisao je da mu je zanimanje estrada, a želja (citiram): "da budem član upravnog odbora PTT Srbija". Vlada je njegovo imenovanje prihvatila jer ga je predložila Jedinstvena Srbija, čiji je on visoki funkcioner.
Činjenicu da nije važno ko je stručan, već koliko je odan gazdi stranke koja je u vladi, smo davno apsolvirali. Današnji blog otvaram da pitam cenjene blogere u koji biste upravni odbor želeli da budete izabrani i zašto?
Sećate li se kad je onomad statistička baza Svetske zdravstvene organizacije objavila podatak da je tokom 2007. godine u Srbiji umrlo 0 žena na porođaju, a ja prostim googlovanjem samo u novinama našla 3 žene?
Sinoć ponovo odem na vebsajt baze podataka SZO i uvidim da je podatak ispravljen. Sada MMR (Maternal Mortality Ratio - broj umrlih žena na 100.000 živorođene dece) za 2007. godinu iznosi 7,34. To znači da je tokom 2007. godine u Srbiji 5 žena umrlo na porođaju. Dakle, naše nadležne službe su se presabrale, i poslale SZO-u ispravljen podatak. Bar za 2007. godinu. Za 2004. godinu još uvek stoji netačan podatak. Valjda će se i to ispraviti?
Što se tiče 2008. godine, MMR iznosi 14,48 što znači da je umrlo 10 žena na porođaju.
Sinoć je u Kulturnom centru „Grad" u Beogradu dodeljeno Priznanje za najinovativniji pristup za promociju prava diskriminisanih grupa u Srbiji predsedniku Gej lezbejskog info centra, Predragu Azdejkoviću.
Za najinovativniji pristup u 2012/2013. godini za promociju prava diskriminisanih grupa proglašen je pristup Predraga Azdejkovića, prema ocenama komisije koju su činili Nenad Borovčanin, državni sekretar Ministarstva omladine i sporta, Suzana Paunović, direktorka Kancelarije za ljudska i manjinska prava, Stanislava Vidović, viša projektna menadžerka GIZ SoSYEP projekta i Ljiljana Lončar, pomoćnica Poverenice za zaštitu ravnopravnosti.
Ovaj tekst sam napisao pre oko dve godine, za sajt koji se bavio Gothic/Industrial podkulturom (i u medjuvremenu se ugasio). Ovde ga objavljujem sa manjim izmenama jer mi se čini kao dobar način da predstavim sebe i svoja interesovanja o kojima ću pisati na blogu, ali i zato što se nadam da bi priča o srazmerno nepoznatim muzičkim žanrovima bila interesantna široj publici. Napomenuo bih da ja nikako, ni pod kojim uslovima ne bih mogao da se uzmem kao autoritet na ovu temu i, staviše, poznajem dobar broj ljudi koji bi bili daleko kvalifikovaniji da pišu ovakve tekstove. Ovo je jednostavno produkt mog interesovanja za temu i želje da ono što sam saznao kopajući po raznim izvorima podelim sa drugima.
------
Mesto dešavanja je Italija, vreme je 1913. godina. Prošlo je već tri godine otkako je Filippo Tommaso Marinetti napisao Futuristički manifest i skoro šest godina od samog rođenja pokreta. Za futurizam, stvaranje manifesta je svakako daleko bitniji trenutak od pomenute 1913. godine. Za našu priču međutim, ova godina je neizmerno važnija. Te 1913. godine, zaslugama izvesnog Luigi Russolo-a, rođena je buka. Reč, naravno, nije o prostoj buci koju možemo čuti na bilo kojoj prometnoj ulici ili u nekakvoj fabrici. Sa druge strane, kako bi se gospodin Russolo verovatno pobunio, upravo je o toj buci reč, samo posmatranoj na malo prosvetljeniji način. Bilo kako bilo, svet potpuno nenadano dočekuje manifest L'Arte de Rumori (Umetnost buke) pomenutog Luigi Russolo-a. I sve se zauvek menja.
Poštovani gospodine Vučiću!
As if this were not enough proof that PR and positioning preparation were not of vital importance, I also proved to myself the old adage that the doctor is always his own worst patient. In my case, the spin-doctor.