Čitaoca nikada ne treba suočiti sa sopstvenom glupošću, razljućeno je govorio osnivač kompleksne psihologije i rodonačelnik kolektivnog nesvesnog, Karl Jung čitajući Džojsa. “Uliks” je to, međutim, postigao, grmi dalje Karl Gustav. Da, osećao sam se glupo i ljutito. Knjiga uopšte nije htela da mi izađe u susret, ništa nije činilo ni najmanji pokušaj da se preporuči , a to prouzrokuje osećanje razdraženosti i niže vrednosti kod čitaoca. Da, zaista, ima knjiga koje kao da i nisu pisane za čitaoce, već za književne teoretičare i kritičare.* Ne znam da li je Jung čitao Muzilovog “Čoveka bez osobina”. Ja jesam. Bolje reći pokušao sam još 2006. g. kada je Muzilovo epohalno delo prevedeno na srpski jezik … i još uvek pokušavam.
U poslednje vreme osvojio sam tolike nagrade i nadobijao se poklona da više ne znam šta ću ni kud ću s njima. Čini se da nema turističke agencije koja je u Beogradu promovisala svoje nove destinacije na francuskoj, italijanskoj i drugim rivijerama, srednjoevropskim gradovima, srpskim banjama i panonskim salašima, a da nije baš mene nagradila besplatnim putovanjem. O poklonima kao što su jastuci, ćebad, donji veš, magične krpe i otrovi za bubašvabe, koje mnoge firme žele da mi uruče na promocijama i to uz besplatnu večeru u restoranima sa pet i više zvezdica, da i ne govorim. Čim zazvoni telefon u stanu, ja odmah znam da sam osvojio vrednu nagradu ili skupocen poklon. Možda mi nećete verovati, ali jednom su mi na poklon ponudili mrtvački sanduk i to sa kompletnom opremom za ukop.
Umro je lako i brzo. Bol jeste bio opak i oštar, ali je kratko trajao, tri sekunde ili nešto manje, više svakako ne. On je bar umeo da proceni vreme. Stigao je da se uhvati za grudi, a zatim pao na pločnik. Da je razmišljao o umiranju, poželeo bi takvu smrt.
(Upozorenje: nastaviti čitanje samo ako imate dovoljno vremena, priča je duga.)
Danas, kada su nam ukinuli vize
Dajem časnu sojersku reč:
Da ću svuda po svetu putovati i londrati
I biti dobar drug;
Da ću voleti pasoš kao rođenu materu svoju
I voleti zemlju, najmiliju grudu,
Da ću razvijati mapu da se ne izgubim
I seljaka pitati dok sve dvaput ne proverim,
Da ću ceniti sve ljude sveta
Koji žele slobodu i pir!
Da mi je samo neko dao taj pasoš pre petnaest godina, ne bih sada pisala sa pakovanjem na kosi i peškir-turbanom, već pravila plan. Danas, kada nisam više pionir, planovi se prave
"I always like walking in the rain, so no one can see me crying."
- Charles Chaplin
A može i ovako:
"Do not be angry with the rain; it simply does not know how to fall upwards."
- Vladimir Nabokov
Meni pomaže kad pomislim na London, na hladnu kašiku u kafi koju lizneš pre nego što stočiš topli napitak i kreneš u mirisno jutro, kad pomislim koliko je zemlja voli, na šetnje po šumi koje nas uskoro čekaju, na singing in the rain, na to kako će šumski kolač nabujati kada kvasac prestane da pada.
Iliti: šta da kaže jedna, nesmirujuća, ljuta, besna i očajna: tri-dana-na-bensedinima-majka svom detetu koje je mesecima učilo, dok su drugi kupovali gotove testove?
Juce na nekom predavanju sretnem Stephena Shaleta. Neki ovde ce se setiti (nadam se u tastini) moje price Hotspur. To je taj. Nisam ga videla od kada je definitivno otisao u penziju. Imao je medju-fazu kad je par dana nedeljno, posto su ga isutirali iz kancelarije da bi se novi Veliki Tata uselio, sedeo sa nama u kancelariji Research Fellows. Uvek je dolazio sa novom pricom. Neki put nam je citao pesme koje je napisao, a jednom prilikom, kad smo bili nasamo, procitao mi je ljubavno pismo koje je napisao
(немачки Божић из мизантропског угла)
Гошћа ауторка: jelena_radovanovic
Божићни вашар у Брауншвајгу (фото: званични сајт града)
Лако је постати или остати пријемчив за све овдашње Божићне рапсодије.
Obozavam da citam , web izdanja novina za naredni dan. I evo sta sam nasao u Blicu:
Tema Dana
Tadić neće pozvati vatikanskog poglavara
SPC:Rano je za posetu pape
Autor: Ž. Jevtić | Foto:Reuters | 03.11.2009. - 20:00
Predsednik Srbije Boris Tadić prilikom posete Vatikanu naredne nedelje neće pozvati papu Benedikta da poseti Srbiju. Kako za „Blic" kažu u SPC, za dolazak pape je rano i zbog toga što poglavari drugih crkava u Srbiji trenutno nemaju ravnopravnog sagovornika, pošto je patrijarh Pavle u bolnici.
PISMO ZAHVALNOSTI BOGATIH SIROMAŠNIMA
Budimo otvoreni: nikada nećete dobiti na lutriji. S druge strane, sve su šanse da ćete nastaviti da rmbate na svojim usranim poslovima do kraja života. A sve samo zato što ste se rodili u pogrešnoj klasi. Bolje se suočite sa tim: vi ste samo naši najamni robovi. žalimo slučaj!
To je razlog zašto ste tako neobrazovani, neotesani, bez trunke dobrog ukusa, ali i bez trunke samopouzdanja, bez čega nikada nećete postati neko od nas. Da budemo sasvim precizni: ni knjiga veličine telefonskog imenika ne
недугачак састав на тему . . музејолошку
валету волим ,валету обожавам, њезинсам постао зависник, комотно би ме local council могао ко водича посокацима упослити , набази љубавној би то радијо, јер ме слудила начисто ко унеком трансусам, посебно кад ноћ смакне средину јер ко уме да чује, валета (званично, A
U svakom mejlu koji bi razmenili sevale bi nemacke glumice filmova za odrasle. Mikrob ne bi zaboravio da me podseti kako izgleda Barbara, a ''upoznao'' me je i sa njenom drugaricom.Kako mi jednom napisa u mejlu kada dogovarasmo put za Zrenjanin -
Zdravo Radovane junace!
Cekaj, ako sam dobro shvatio, i ta sa fotografija bi isla sa nama?
Treba nam kombi. Komotno je, moze da se mrda i svasta radi. U tom slucaju, ja bih poveo Barbaru i njenu drugaricu, dve ostarele nemacke fetish kurve. Pa cemo usput da ih pitamo zasto je Genser prvi priznao Hrvatsku i Sloveniju...
Vidi, ovako stoje stvati. 17.11. je moja slava Djurdjica. Moji to vrlo ambiciozno spremaju, traje tri dana. Obecao sam mojim prilicno onemocalim roditeljima da cu im pomoci oko slave. Oni su jos u selu i dolaze u ponedeljak i tada cu znati da li cu im biti potreban tog 19. 11. pa cu ti javiti.
Voleo bih da idem.
Pozdrav
tvoj brat
Mikrob
Rekoh i spasih svoju dušu (Dixi et salvavi animam meam)
Preturajući po policama jedne starinarnice naiđem na knjigu Raspikuće, od Valentina Petroviča Katajeva, izdanje iz 1930. godine.Prvo što mi pada na pamet jeste da me Katajev ne zanima mnogo, mada, s druge strane, nisam ravnodušan prema starim knjigama (naročito onima iz perioda 1900/1920). Ipak, urođena radoznalost me tera da knjigu uzmem u ruke i pogledam je malo bolje. Primećujem da je dobro očuvana, čista i suva; i da lepo miriše - baš onako staroknjiški! A onda, neočekivano, vidim da je predgovor napisao - Miloš Crnjanski! ‘Oh là là!' zapevuši neki razdragani glasić u meni, u stilu pesmice štrumpfetkaste Britni Pirs (Britney Pears). To je ohrabrujuće, kažem sebi: ako je veliki Crnjanski bio izvoleo napisati predgovor, knjiga u pitanju bi morala biti interesantna!
Naucila sam ovo u jednom losem filmu. Dvoje sporednih karaktera imaju kratak susret u jednom baru. Na pitanje zasto joj je stalo do najvaznijeg karaktera u filmu, ona odgovori da su njih dvoje obecali jedno drugom da ce biti svedoci njihovih zivota. Trajno prisustvo i dokument postojanja onom drugom.