Kao minut pred kišu bio je njen život iscrtan jasnim, svežim linijama, čudno obojen, pomalo strašan, ali privlačan. Godišnja doba su se kod nje smenjivala onako kako je njoj odgovaralo, a problemi su se povlačili kao more pred udar cunamija. Još se nikada do sada nije vratilo, a baba njena, vikarka, uvek joj je govorila: „Radi sine šta hoćeš, ako nećeš nikome nauditi i pamti da će ti sve vratiti trostruko". Ako bude po babi, i cunamiju, kada je bude udarilo, neće valjati.
Njeni balkoni mirisali su gradovima u kojima je živela: na reku i lipe u Srbiji, teško, slatko i sveže, na gotičko-renesansno-barokno-otomansko-art nuvo mešavinu Budimpešte, na slatkasti miris Londona u proleće...Na greh su mirisale sve, ali se Ana radovala životu do te mere, da nikako nije mogla da prihvati ideju da će završiti na nekom mestu koje nije terasa.
Mislila je: ako Boga ima, on će znati da je u principu bila dobra i teško je mogla da poveruje da će najebati zato što nije krštena ili ne ide u crkvu.
Vreme je da se sa BlogomKakvimSmoGaZnali svi polako oprostimo. Pa i ja.
Resila sam da se "samoarhiviram" i tako pokusam da se upoznam sa novim softverom. Moram da priznam, mnogo sam se namucila. Dovidjenja stari Bloze. Sta se tu moze.
U nastavku su moji stari tekstovi.
PS: Zar je moguce da ce nase fotografije biti u ovako mizernoj rezoluciji? Smrt autorstvu?
Jugoslava sam upoznao pre više od deset godina. Sve što sam o njemu tada znao bilo je iz priče, novina, ponešto sa TV-a... Znao sam da ima „grom" u desnoj ruci, da igra vaterpolo čitav život bez jednog bubrega i da nije jednostavna osoba. Te 1997. igrao je u Bečeju a ja sam prvi put u životu išao na „poslovno" putovanje. Bilo je zadovoljstvo provoditi
počelo je sa tačkicama.
- Malo gušće!
ja zgusnem.
- Šta ti je sad to?
- Pa reko si da progustim!_?
i vraćam se u ilegalu...
Je l' ste primetili kako nekad neće da vam objave komentar. Meni se to redovno dešava (pssst - i ovde na b92). Čak sam krenula i da lekturišem, cenzurišem, proveravam, ispravljam, prepravljam, uobličavam. Stavim i uvod i razradu i zaključak i sve fino i lepo, al oni: joks!
Neće da mi objave komentar.
Poštapam se naslovom iz komentara koji je napisala yugaya i dok ona ne nadje vremena i napiše priču, kako je i obećala, moj komentar na komentar je:
Kako bi to bilo da u bavljenju decom potrošimo nešto truda, prstohvat ljubavi i ostavimo samo malo mesta za iznenadjenja?
Inace delim (pomalo) tvoju brigu da se danasnji protesti "ne izrode" ... i istovremeno sam ubedjen (malo vise;) i nadam se da nece. I da je vreme da Srbija pokaze svoje demokratsko lice. I da su ljudi u stanju da pokazu svetu, MIRNO i DEMOKRATSKI, svoj stav o nepravednom i jednostranom pokusaju resavanja kosovskog problema od strane zapada. A pretpostvljam da se slazes sa mnom da OGROMNA vecina gradjana nije zadovoljna tim i misli slicno kao jao (da je "nepravedno i jednostrano")? I zasto to ne bi demokratski pokazali?
Ovo sam juce napisao na Biljaninom
Prenosim deo clanka iz danasnjeg Blica Jeremić: Opet bih rekao da je to etničko čišćenje:
Ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić ocenio je za „Blic“ da je državni vrh Hrvatske neadekvatno reagovao na iznošenje njegove konstatacije da „dve zemlje treba da učine sve kako bi teške momente iz zajedničke prošlosti, koje uključuju i zločine u Vukovaru i etničko čišćenje četvrt miliona Srba iz Hrvatske, ostavili u proš-losti, kako bi gradili zajedničku
Evo posle oslobodjenja Haradinaja tribunal u Hagu ponovo donosi jednu sramnu odluku: oslobodjen je i Naser Oric! I ponovo imamo talas nezadovoljstva u Srbiji ... izdvojicu samo nekoliko citata iz danasnje stampe:
Nacionalni savet za saradnju sa Haškim tribunalom ocenio je danas da je pravosnažna oslobađajuća presuda Naseru Oriću još jedan ozbiljan udarac za međunarodnu pravdu, optužujući Tribunal u Hagu za primenu dvostrukih aršina prilikom utvrđivanja komandne odgovornosti optuženih.(Blic)
Predsednik Demohrišćanske stranke Srbije Vladan
Svaka zemlja ima svoju emigraciju, i svaka je specifična, ali kubanska zajednica u Miamiju (mada zajednica verovatno nije prava reč) predstavlja jedinstveni primer potpunog ideološkog raskida i, istovremeno, emotivnog neraskidanja sa maticom, koji jedinstvenim čini što je do najsitnijih detalja pohranjeno sećanje na predrevolucionarnu ili, još bolje, metarevolucionarnu Havanu. Ovo uključuje paralelne mape grada sa starim nazivima ulica, katastarske knjige sa tačnim popisima imovine, i, verovatno najvažnije, stalno podgrevanje mita o povratku. Kubanci u Miamiju (neki, mnogi) uporno odbijaju da se odreknu ideje da su oni sad stanovnici Sjedinjenih Država, i da je to to. Njihova Havana je grad u mašti koji je napravljen kao slika u ogledalu Havane u kojoj su živi ljudi, u kojoj se maše zastavama za revolucionarne praznike i čeka u redu za pirinač.
When dealing with ideology it is always necessary to ask not only what it expresses but what it represses. (Robin Wood: Personal Views)
Club Leu je studentski klub koji se nalazi na spratu jedne od zgrada Politehničkog univerziteta, u Bulevaru Iuliu Maniu, u Bukureštu, tamo gde prestaje širi centar grada a počinju da se prema Zapadu rastežu nepregledna naselja ružnih osmospratnica i sličnih solitera, izgrađenih u doba realsocijalizma i za doba realsocijalizma. Ako niste student Politehničkog univerziteta, vrlo su male šanse da ćete Club Leu lako pronaći čak i ako dobro poznajete grad. Usudio bih se reći, čak i ako znate njegovu adresu.
Pitanje koje se takođe može sasvim legitimno postaviti jeste zašto bi bilo ko i hteo da pronađe Club Leu pored mnoštva lepših, atraktivnijih, zanimljivijih i elegantnijih barova, klubova i pubova koji su se namnožili po glavnom gradu novopridošle zemlje Evropske unije. Odgovor na to pitanje mogao bi se verovatno, gotovo u vidu izgovora, pronaći u činjenici da se, po zakonima urbane geografije, na svakom javnom, ili čak polujavnom, gradskom prostoru ljudi iz ovih ili onih razloga zatiču, i da je lepota gradskog života baš u toj nepredvidjivosti kretanja miliona tačkica na ljudskoj mapi grada. Tako jedna tačkica, koja je imala logični, rutinski pravac kretanja, odjednom ga promeni i nađe se na neočekivanom mestu, za koje ni sama nije pretpostavljala da bi joj jednoga dana moglo biti odredište.
Evo jos jedne politicki nevazne teme (mada je kao I svaka podlozna zlouptrebi od stane iste). SMRT. Iako su cak I oni filozofiji neskloni proucavali u nekom trenutku, sto teorijski, a sto prakticno, blisko povezanu pojavu EROS, TANATOS ostaje nedokuciva misterija. Mozda zato sto podrazumeva prestanak zivota koji uzivamo? Smrt je deo moje svakodnevice. Bez pretenzija da pokrenem filozofsku diskusiju na zadatu temu, htela bih da o njoj razmisljamo sa stanovista ljudskog prava.
O nastanku zivota ne odlucuje onaj koji se radja. Za njega tu odluku donesu roditelji, ili, ako ovi zive u blazenom
Nije lako biti skriboman.
Ne mislim samo na psiholoski aspekt odupiranja potrebi da se, posle visecasovnog profesionalnog pisanja, pismenim ventiliranjem pojedincima i institucijama promptno skrene paznja na odredjene pojave, vec i na fizicki bol u vratu i desnoj lopatici koji se spusta niz desnu ruku.
Redovno koketiram sa sportom, pravilnim drzanjem
Volim da saram.
Mislim: red medicine, red slike, red muzike, red reci...
Citam Budimca i njegov dozivljaj dolaska/odlaska "kuci". Posto se i sama spremam na slicnu akciju koja me uvek uzdrma i stalno vezbam da je sto bolje savladam, primenjujem racionalizaciju. Racionalizacija je najjace oruzje u borbi protiv duhova. Secam se jedne ozbiljne pesmice iz kasne adolescencije:
Igram se.
Igra se zove definisanje.
Dajuci ime
oduzimam moc.
Tacka.
Posveceno
Iz objektivnih razloga, ovih dana sam prinudjena na sajber supstituciju socijalnih interakcija. Vreme provodim na relaciji: skype-blog-email-telefon-televizor. Prednost dajem onim koji su dostupni iz lezeceg polozaja. U tom smislu, televizor mi je sve omiljeniji. Nema veze ni ako zadremam u toku opstenja. Neka visa sila pravi selekciju sta