Pa onda neka tišina...
Dina je sve znala i ćutala Uopšte, te poslednje godine, kada sam ja imala deset i jedanaest - kod nas se u kući mnogo ćutalo, ali se i slavilo što samo naizgled neobično zvuči. Dina je čitala po prvi put u životu (tvrdi ona danas) ljubavne vikend romane. Sećam je se kako sedi s punđom, sećam se kožne crne – tamno braon do crnila fotelje, turskog stočića s duborezom i komadićima sedefa – na njemu ona čudna, široka a plitka saksija, neko lišće, Dinina crvena šolja kafe. Vino.U trpezariji papagaj Cicko
ovo je tekst koji sam jednom postavila i držala ga na zidiću ovoga blogića vrlo kratko, jerbo sam tada bila na kosovu pa sam se malo uplašila onoga što sam napisala - jer ja pišem pod svojim imenom, za razliku od anfaka koji mi je skidanje bloga spočitao, evo pola godine kasnije.
dakle (ovo je stvarno... nije imaginacija - za one koje zanima da li se nešto pisalo na osnovu ličnog iskustva ili se tipiziralo i turalo u kliše)
Neke slike
(prve impresije, one o kojima nisam pisala dok sam još verovala da sam tu po
bez veze
dođe mi se vratim
tamo su brda, lepši vazduh (ok obogaćen uranijumom, al se noću lepše spava)
znam, nisam normalna
možda sam u šoku i ne rasuđujem najbolje
jes' bilo je grozno,
sad je baš super grozno na severu - taman za jednu seriju tekstova o tome kako, zašto i koliko je grozno.
(i kud sad da odem kad je najzad počelo nešto da se dešava)
ok, nije normalno reći "najzad" kad je sranje. a sranje je. i tek će bude
i o čemu ja da pišem sad, u beogradu, koji me je već smorio
smorio
Jedna priča - ne znam šta mi bi baš nju da, s oproštenjem, metnem danas a nedelja je i nije na duhove. Priča o jednoj ženi i jednom grobljanskom popisu
Ta je žena išla Kosovom, nosila je fotoaparat i sveščicu i radila je čudan popis. Grobljanski. Da se ne zaborave srpska imena na razrušenim grobljima. Da se ne zaboravi koliko ih je bilo. Da ne prođe nijedna crkva, srušena, a da se sutra ne zna koja je to crkva bilo a ko njen neimar.
- Bog je neimar – objašnjava mi.
- Bog je neimar – prvo ponavljam ko papagaj jer pokušavam, naivno, da uđem u njen svet.
- I rušitelj, Bog je rušitelj sopstvenog neimarstva – ne pušta me na ta vrata. Nit' imam ključ, niti znam lozinku.
- Čudan Bog- odustajem.
gost autor: kukusigameni
USPOMENAR
Jedna od osobina našeg naroda je da se stalno poziva na istoriju. Ali druga naša osobina je da ne vodimo računa da će ovo što se sada događa, jednog dana, za nekoga biti istorija kojoj će se vraćati. Tako se ostavlja prostor za paušalnosti, proizvoljna tumačenja koja su vrlo često i pogrešna.
Jedan izuzetak koji potvrđuje ovo pravilo je Milan Caci Mihailović. Glumac ateljea 212, čovek koji vam može vaskrsnuti sa scene, bioskopskog platna, televizora ili vrlo često iz radija. Ima ga svuda.
Gost autor: St.Jepan
Ukoliko neko ovaj tekst shvati kao poziv na pljačkanje radnji, neće pogrešiti.
Ovo jeste poziv na pljačkanje radnji
---------------------------------
Zimus, Ana mi je dala svoju šifru i blanko imprimatur - odobrenje da u njen blog kačim šta mi dune i kad mi dune. E, pa već nedeljama ne duvka mi ništa, a noćas, dunulo mi, eto, da ovde okačim jedan (gle, baš njen) чрезвычайно интересний tekst, .
Dunque, moja domačica, istovremeno i moja gošća, juće napisa ovo:
--------------------------------
A SAD MALO O GLADI
Gost autor: St.Jepan
i meni je muka da slušam o leševima o prebrojavanju i regrutaciji mrtvih. muka mi je od priča o grobnicama, hladnjačama, jamama, srpskim ubicama, albanskim ubicama, muka mi je od onih živih koji dopisuju cifre, od lažnih imena, od žrtava koje se šetaju po evropi dok im majke plaču na grobovima u bosni. muka mi je od raznoraznih udruženja koja se bave lovom na što veći broj mrtvi glava, nema veze čijih, muka mi je od priče o dnk i koji mrtvac je srbin a koji šiptar i koji bošnjak i kako to utvrditi ako je mrtvac recimo bio iz nekakvog jeretičkog mešovitog braka... naježim se