The Punk Syndrome je dokumentarni film koji me je uverio da je inkluzija zapravo prilično moguca. Ne samo što sam video kako ljudi sa mentalnim hendikepom stvaraju nešto zaista predivno na polju muzike, vec sam bio zapanjen sa koliko iskrenosti i realističnosti njihova bliža okolina i društvo reaguju na njih.
Pratimo četiri punk rock muzičara (Pertti Kurikka, Kari Aalto, Sami Helle i Toni Välitalo - dvojica su sa Daunovim sindromom a druga dvojica sa nekom vrstom lakše mentalne zaostalosti) na njihovom putu od urnebesne lokalne (finske) atrakcije - prema potpuno uverljivom i veoma autentičnom pank fenomenu na evropskom nivou. Ovi momci provode puno vremena vežbajuci i stvarajuci genijalno jednostavne. ali ujedno i prilično dobro promišljene pesme. Zvuče kao veoma rani Ramonsi, a izgledaju otprilike kao GBH. Svakom od ove četvorice muzičara je posvecen jedan segment filma pri čemu vidimo koliko su njihovi životi integrisani u finsko društvo i koliko su to ustvari dirljivo "normalni" životi.
Ah, svi ti pijani i drogirani muzičari. Taj večiti čopor devojčica oko njih uvek spreman da ih raskomada. Sve te njihove prelepe i uobražene žene-trofeji. Sve te pompezne i nadasve glasne pesme sa dubokim ali i dobro skrivenim političkim porukama. Sav taj pravednički bes neshvaćenih heroja. Sav taj nemoral po hotelskim sobama, sav taj haos po bekstejdževima. Sva ta droga i sav taj seks...
... sve je to samo dobra komedija.
Novinski naslovi nas svaki dan upoznaju sa sve novijim i sve neverovatnijim glupostima koje proizilaze iz našeg zakonodavstva. Nekoliko novijih primera me je naročito razbesnelo. Zamišljam tako nekog masnog i podgojenog pencil pushera u nekog memljivoj vladinoj kancelariji kako blaženo nepovezan sa stvarnošcu sastavlja ove zakone i pravilnike.
New Morning
One morning I awakened
A new sun was shining
The sky was a Kingdom
All covered in blood
The moon and the stars
Where the troops that lay conquered
Like fruit left to wither
Poor spiritual food
And the spears of bright sun
All brave with it conquest
Did hover unearthly
In banners of fire
I knelt in the garden
Awash with the dawning
And a voice came so brightly
I covered my eyes
Posle dvadesetak godina u Beogradu ponovo svira Bob Dilan. Pomisao na Dilana medju Srbima me je uvek vraćala na scenu iz jednog od meni najomiljenijih ex-YU filmova – Tajvanske kanaste. Radi se o genijalnoj sceni na deponiji, sceni gde se srecu stari drugari Saša Belopoljanski (Boris Komnenić) i Pedja (Petar Bozović). Belopoljanski je tu došao da bi pozajmio kljuceve od Pedjine mansarde, da bi tamo priveo svoju maloletnu ljubavnicu Vanju, a Pedja mu pominje da “Svira Dilan u Ljubljani”. I sta god bio sadrzaj tog
Love you Live je koncertni album grupe The Rolling Stones a postojala je i istoimena emisija na nekadasnjem 3K [treci kanal RTS-a] - emisiju je ako se ne varam vodio Nikola Suvocarov - koja se bavila koncertnim snimcima najvecih svetskih rock and roll bendova. Ovaj moj tekst ce se baviti sa dva meni licno najdraza koncertna albuma: In the Hothouse britanske grupe The Sound, kao i albumom Paris moje omiljene grupe The Cure. Nadam se da cete uzivati, ako ne u citanju onda bar u muzici ...