Jeste. Dosta vremena provodim na Facebook-u, to nije tajna. I svašta nešto mi se nalinkuje u mailovima i po wallovima. Fenomen Karleuša se nastavlja. Nakon pisanja pa ne pisanja kolumna za kurir, poznata izvođačica nečega što je i Basara pohvalio u svojemu tekstu je udarila po majci (i potkošulji) nacije, kada je estrada u pitanju.
U svom otvorenom pismu Svetlani Veličković pa kasnije i Ražnatović kaže i:
Pa ubili su SRPSKOG PREMIJERA, bez većih problema, zar ne? I opet-kakve veze "jadna Ceca" ima sa tim? Smrc,smrc,jadnaa Cecaa...Marsh! Brate, ja ubice u kuću ne puštam,kafu im ne kuvam, ne pušim im! Ubice bre i ne poznajem!
Znam da nije za bloga li ne mogu da odolim a da ne prenesem nama-vama koji ne čitate, jer u dnašnje vreme ništa ne uspeva kao španska (turska) sapunica.
I na kraju, kako da prestanete da pušite? Pušite iz zadovoljstva a ne iz navike ili što čiča reče:
"Pušite manje ali pušite kvailitetnije cigare. Napravite od toga ritual, pa čak i filozofiju života."
„Evo ga Tadić levo, a tu je i Lepa Brena.“ Onda kaže: „Set za nas“, pa opet red tabloidnih vesti: „Tu su Dinkić i Dulić“... Mi iz Niša nemamo baš često priliku da vidimo te selebritije, pa razumem kumovu želju da mi dočara atmosferu. Evo, listam poruke od tada i prenosim dve koje zaslužuju pažnju: „Ajs ti, ‘koka-kola’ i čips 680 dinara. Bez fiskalnog“, „Ponovo 680 dinara, ponovo ne davaju fiskalni.“
Tih dana, kad se igrao najbolji tenis na svetu u Areni, prosečna poseta bila je oko 20.000 ljudi, sedelo se i po 10 sati, a niko nije mogao da unese ni kašicu za bebu, a kamoli sendvič ili sok. Po mojoj skromnoj proceni, svako od posetilaca je morao, hteo ne hteo, da popije dva soka ili dve flašice vode i da pojede jedan sendvič, sve to u zbiru od oko hiljadu dinara. I, eto, matematika kaže da je to u zbiru dva miliona neoporezovanih dinara samo za jedno veče. Malo li je.
Kod nas u Americi se slavi "onaj" bozic, sto je meni donelo par slobodnih daana i dosta provedenog vremena u sopingu. Ne stizem da dignem glavu od "Blagdanskog raspusta". Stalno me nesto Jovana i klinci organizuju. Premoren sam.
Sumiraju se rezultati minule godine, uporedjuje sa sa postignutim minulih godina pa sam, ne umem da objasnim kako, dosurfovao u arhivu vesti B92 i nadjoh ovo:
nedelja 5. jun 2005.
Prethodno je Vojislav
želim da vam, ovim videom,
Koliko je meni poznato u Nišu je prarktično dvovlašće podeljeno na neravnomerne časti. Gradonačelniku je, kako kažu mnogi, pripalo malo manje parče a izvršnom direktoru direktoru resorne direkcije za izgradnju Niša, zapošljenom na ugovor o delu, veće. Ja kao građanjin Niša njih dvojicu vidim kao nadležne za (ne)sanaciju i odgovorne za ovu bruku. Međutim oni su izgleda zadojeni svojim viđenjem "po BOLONJI" pa BOLE NJih uvo za most. I tako već pet meseci.
Tvrđavski most u Nišu decembra 2010:
"Nije svaka istina za svake uši" Umberto Eko
S druge strane, pošto je oskudacija, moja draga supruga, zvanično se pridržava dogovora da se ne bahatimo sa kupovinom garderobe i raznih sitnica, a nezvanično, kao mrmot navlači, skoro, svakodnevno neke bluze, čizme, neodoljive lutijice za nešto, ... Nikad u originalnoj ambalaži, kesi, nikad račun, ... Sve to ona organizuje da bude "ispod radara". Ako eventualno nešto primetim:
- Sanja mi vratila, dala sam joj da nosi pre par meseci
- Kako se ne sećaš, imam ove čizme dve godine
"Pre rata nismo imali ništa a onda su došli Nemci i uzeli nam sve."
Ova doskočica može veoma precizno da opiše odnos sadašnje prema prethodnoj i sledeće prema sadašnjoj vladi. Uvek je neko drugi kriv, a mi eto hoćemo ali ne biva još. Napisano hermetički oslkava vladavinu SNS-a ali i svh prethodnih vlada od 2000. na ovamo. Slobina vladavina je drugačiji slučaj.
Parafraziraću Duško Kovačevića opisao Srbiju kao provincijsku železničku stanicu kroz koju prolaze i brzi i teretni vozovi a ni jedan ne staje da doveze robu ili preuzme putnike. Vozovi nam prolaze a mi im samo mašemo. Svaki šef stanice kad ga biraju obećava da će dnevno da staje 5 vozova i on to garantuje. I ništa. Kad mu prođe mandat sledeći obećava, osuđujući prethodnog da će 15 vozova dnevno da staju. I ništa. Mi sa koferima, kao budale, čekamo nekakav voz da se ukrcamo.
Dva su vola masna debela
došla u grad iz rodnog sela.
Neće više kola da vuku
hoće bolji posao i struku.
Uzeli stan u centru grada
smislili plan - život bez rada.