… što poželiš to naslika.
Setih se jednog starog vica iz vremena hladnog rata:
Tokom susreta predsednika SAD i SSSR-a, padne njima na pamet da se trkaju. Presvuku se, zagreju. Skupili se članovi delegacija, porodice, novinari… Trka krene. Na cilju, pobedi predsednik SAD.
Sutra "Pravda" objavi:
"U trci u kojoj su učestvovali predsednici SSSR i SAD, naš predsednik stigao je drugi dok je predsednik SAD bio pretposlednji"
Vica sam se setio kad sam video vest:
Dinar i dalje nastavlja da jača
I tako su muževi nežno zagrlili svoje žene i uzevši svoju decu u naručje, suznih očiju, podarili im najduži oproštajni poljubac.
Ivan Ergić netipičan je nogometaš, za kojeg ne važi niti jedna od predrasuda što prate njegove kolege. Prije nego u društvu s manekenkama i kontroverznim menadžerima, njega ćete vidjeti u društvu s knjigom. Ergić piše pjesme i eseje, angažiran je na »popravljanju svijeta«, a jedan od prioriteta kojesi je zadao jest prezentiranje prave slike odnosa u profesionalnom nogometu i oko njega. Osim o ovoj temi, Ergić za hrvatski Novi list govori o nacionalizmu, religiji, predatorskom kapitalizmu koji ubija ljudsko dostojanstvo...
Ako vas put kojim slučajem dovede do Turkua, grada na jugozapadu Finske čiji stanovnici još ne mogu da prežale što je posle jednog od nekoliko velikih požara prestonica odavde preseljena u Helsinki, nemojte se začuditi ako vam domaćini ponude da popijete piće u banci, apoteci, vrtiću, školi ili čak toaletu. Sve ovo su zgrade koje su nekada služile izvornoj nameni. Međutim, s godinama, sve su gubile tu funkciju i onda, i najboljem finskom maniru, praktično i jednostavno korišćene za nešto drugo: pretvarane su u barove koji su omiljena sastajališta lokalaca i posetilaca, ali sa posebnim šmekom vezanim za prethodnu funkciju.
Prošlog ponedeljka probudio sam se u gostinskoj sobi moje litvanske saradnice, negde na periferiji Vilniusa. Posle prelepih i ne tako toplih petka i subote, uporna skoro-jesenja kiša nam je umalo upropastila posetu znamenitostima juga zemlje i njenog glavnog grada. Soba je bila okupana žutom svetošću. Sjajno - sunce se raduje mom poslednjem prepodnevu u Vilniusu! Šta bi više poželeo pasionirani amater fotograf?
Bili su to najbolji dani naših života.
Ne, bili su to najbolji dani ikada!
(Sloba Konjević na komemoraciji Vladi Divljanu)
Eksperiment u blogovanju
Две недеље, а други пут сам био на вратима. Четири године пре, породице која је провео 24 сата у граду на ушћу реке у Атлантиц Дуоро. Али тада, као и град нам на неки начин другачији од Лисабон. Иако је главни град и велике мегаполис мјешавина свих свачега, Порто дефинитивно је компактан и некако интимнији, обичнији. Поготово ако, као ја сада, долазе у раним јутарњим сатима и отишли на стари кернел Рибеиро, на обали Дуора. Дакле нема више туриста навале, столови и сунцобрани затамњивати не погледа и не препречују време, прозори су домаћице каци одећу и обавити прву јутарњу размјене информација, док су домаћини ретких мирних и мирно испијају кафе локалним местима. Деца бесплатно трчкарају и играју се налази испред куће, на улици у луци. Шетња од неколико сати у јутро је била лијепа, а све накнадне замке.