Nigde razvoj fotografije nije toliko upadljiv kao u astrofotografiji. Od bledunjavih, mutnih flekica iz 19. veka stigli smo dovde:
Ovo nije snimak Svemirskog teleskopa Habl, ako ste tako pomislili. Fotografiju je napravio Matija Pozojević iz Zagreba (http://www.hrastro.com/).
Kratka priča o tome kako je pre 170 godina uz pomoć astronoma nastala fotografija.
Kao što znate, da nije astronoma, sve bi bilo drugačije, a naročito fotografija. Uzmite monitor u šake, zavalite se u fotelju i čitajte o tome.
Predistorija fotografije je koliko dugačka toliko i dosadna pa ćemo se odmah baciti u 19-ti vek kada počinju da se dešavaju prve interesantne stvari na ovu temu. Taj 19-ti vek je bio vek
Odmah da kažem: nije svaki bog tvorac, kao što ni svaki tvorac nije bog. Drugo, ovo nije potpuna priča o tvorcima i bogovima, već samo nekoliko mrvica o njima. A sad da krenemo.
U vrlo staro vreme bilo je puno bogova i boginja - više hiljada, ako ne i više. Izgleda da taj broj zavisi od stepena razvoja ljudskog društva. Svako želi da nametne drugima svoje božanstvo, ali za uspeh u tom poslu potrebna je izvesna sila, nekad intelektualna, često fizička, a ova druga dobija na snazi tek sa razvojem države.
Nije lako životu. Ima mnogo više mesta gde on ne može da postoji nego gde može. Zapravo u čitavom svemiru procenat dobrih mesta za život se sasvim neprimetno razlikuje od nule. Preko 99% svemira odmah otpadne jer tu nema ničega što bi moglo da se organizuje u bilo šta. Svemir je uglavnom prazan prostor kojim krajnje usamljeno lutaju retke čestice atoma. (U jednom kubnom santimetru međuzvezdanog prostora nalazi se jedan do dva atoma, dok u ih u vazduhu oko nas ima
Kada od Marsa krenete ka Jupiteru izbijete na Glavni asteroidni pojas. Taj pojas je dugačak koridor oko Sunca kojim jure milioni asteroida. Izgleda da je Tvorac od tog silnog kamenja u početku nameravao da napravi planetu, ali nekako nije išlo. Kad god bi se kamenje skupilo na neku gomilu naišao bi Jupiter i rasturio je svojom gravitacijom. Inače, prolaz kroz koridor je, i pored bezbroj asteroida koji jurcaju njime, sasvim bezbedan i možete ga i žmureći preći. Jednostavno, ako rasporedite sve te silne asteroide po celom tom putu oko Sunca dobijete - ništa. Ili skoro ništa.
Sa Jupiterom počinje carstvo ogromnih, gasovitih planeta.
Jupiter
Jupiter (i Zemlja u srazmeri)
Da nije Jupitera ni nas ne bi bilo. Jupiter je moćna planeta koja pravi reda u Sunčevom sistemu. Mnogo puta do sada je kružeći oko Sunca pokupio i usisao razni svemirski otpad koji bi se inače sručio na nas. A svaki put kada neko oveće telo udari u Zemlju katalog živih bića dramatično se menja. Ovako, Jupiter nas štiti i čuva. Hvala ti Jupitere!
Prvo ćemo o drugom.
Društvo znanja
Pre dve godine Kolarčeva zadužbina organizovala okrugli sto sa temom Društvo znanja - širenje i popularizacija kulture, nauke i umetnosti. Time je obeležila 75 godina kontinuirane predavačke delatnosti. Wow!
A pre desetak dana Zadužbina je objavila i zbornik radova izloženih na Stolu. Zbornik je uobličen u knjigu pod nazivom Društvo znanja. E sad, neko će reći da je knjiga okasnela zbog velikog protoka vremena, ali nije. Ni malo nije izgubila na svežini. Naprotiv, kao da je jutros pisana. Srbija je i dalje na istom mestu gde je bila ukotvljena pre dve godine, bar što se nauke i kulture tiče. Jedino se malo povećala razlika između nje i razvijene Evrope, jer ova druga žuri, a ona prva pre bilo kog rada mora, je li, da reši neke fundamentalne probleme, recimo gde će ko da sedi u Skupštini. A kad to reši onda bude neka crkvena slava pa narodni poslanici ne mogu da rade jer bi to bio greh. U svakom slučaju i dalje kao i pre nekoliko godina pola Srbije ne bi umelo da uđe u holandski voz, i većina naših (59,2%, 2008.) nikad i baš nikad nije zavirilo u svet Interneta. A o budžetu za nauku da i ne govorimo. Vidi se samo pod elektronskim mikroskopom. Itd. Jedno vreme sam inače bio srećan jer se brzina protoka moje veze sa Internetom popela na 2 megabita, ali pre mesec dana moj prijatelj Radan, iz Skoplja, mi reče da on ima brzinu od 10 megabita (i tih 10 megabita plaća otprilike koliko i ja ova moja dva domaća).
Izgleda da je Sunčev sistem samo naš. Vekovima tragamo za nekim susedima po okolini, ali po svemu sudeći ako se nešto živo van Zemlje i nađe biće to vidljivo samo pod mikroskopom. Tako ispada da nam je Zemlja dom, a Sunčev sistem dvorište. Ko zna, možda je i cela galaksija naše dvorište, ali nećemo sad o tome.
Dakle, da se prošetamo po dvorištu.
Sunce
Kad u suton gledate Sunce kako se približava horizontu vidite njegov bledi disk, savršenog oblika, postojan, miran i nepromenljiv. Istu sliku gledali su i naši davni preci s početka istorije, pa i oni mnogo pre njih, i oni pre njih. I tako idući u nazad, sve do praskozorja života Sunce je uvek izgledalo spokojno i večno isto.
Ali u stvarnosti Sunce je sasvim drugačije. To je haotična, uzavrela kugla plazme i gasa. U njenom središtu je 15 miliona stepeni C. Na takvoj temperaturi atomi su razbijeni na čestice koje besomučno jure, sudaraju se i izazivaju brojne fizičke i hemijske reakcije. U tim reakcijama svake sekunde 600 miliona tona vodonika preradi se u helijum, i pri tome se četiri miliona tona materije pretvori u energiju. Ali to je sitnica za Sunce i ono će u sledećih 5 milijardi godina potrošiti tek polovinu svojih zaliha vodonika.
M1
Pre hiljadu godina do Zemlje je iz kosmosa stigao dug, neobično snažan, bljesak eksplozije jedne od bezbroj umirućih zvezda. Događaj su 1054. godine zabeležili kineski i arapski astronomi, a i neki crteži američkih indijanaca izgleda da svedoče o istom. Eksplozija se na zemaljskom nebu videla kao nova zvezda (u kineskim analima stoji da se pojavila „zvezda gost"). Nova zvezda je bila četiri puta sjajnija od Venere i po danu se videla više od tri nedelje. Zatim je polako izbledela, da bi posle dve godine nestala je čak i sa noćnog neba.
Zbog male zapremine u piko satelit može da se stavi tek nekoliko instrumenata koji nešto rade. Koji instrumenti tačno, to zavisi od mašte i sposobnosti graditelja. Recimo to mogu biti instrumenti koji mere razna zračenja, prikupljaju meteorološke podatke, vrše neka snimanja itd. Kažem, zavisi od mašte i sposobnosti graditelja.
Mali gabarit piko satelita ima ključnu prednost nad velikim satelitima, bar sa stanovišta investitora. Cena velikih satelita ide do neba, izražava se u dolarima, ili u našoj omiljenoj valuti, evrima, i računa u milionima. Recimo, ako imate 20 miliona evra možete da kupite sebi lep, solidan satelit. Za sto miliona možete da budete i probirljivi. A cena piko satelita se kreće oko 100 hiljada evra (najviše 200 ako ste baš pri parama) i to sve sa lansiranjem i postavljanjem u orbitu.
Po spoljašnjosti trol se ni po čemu ne izdvaja od ostalih i u gomili ljudi ne možete ga prepoznati. On nije ni lep, ni ružan, nije ni pametan ni glupav, nije ni vredan, a ni lenj. On je prosečan prosek proseka, beskrajno siv i dosadan. Na ulici možete proći kroz njega, a da ga ne primetite. Potpuno je utopljen u svet oko sebe. Od ostalih izdvaja ga jedino bolesna potreba da drugima čini pakost. On diše za to da širi svađu, da remeti mir i sklad. On raste kada učini podlost. Ako uspe da mirnu i skladnu zajednicu zavadi, onda je velik kao planina.