U petnaestom i šesnaestom veku znanje o Zemlji je počelo naglo da se umnožava. Mornari su oplovili svet, otkrili nove kontinente, nove narode i rase ljudi, neobične životinje i biljke. Ispostavilo se da je Zemlja mnogo živopisnija nego što je to do tada iko pretpostavljao.
I sve je to lepo, samo, što je znanje o Zemlji bilo veće to je više nedostajao odgovor na pitanje koliko je ona stara. Traganje za tim odgovorom trajalo je nekoliko vekova i kako je vreme prolazilo tako je pitanje starosti Zemlje sve više iritiralo naučnike, jer ni jedan od ponuđenih odgovora nije bio dovoljno pouzdan i ubedljiv. A odgovora je bilo.
Traganje za odgovorom
Priča o atomu i njegovim česticama
Grci
Pitanje, od čega je napravljeno sve ovo što vidimo, pipamo itd... provlači se kroz istoriju i muči naučnike i filozofe stolećima. Zapravo već 2600 godina, jer ga je postavio još Tales iz Mileta koji je živeo u VI veku pre nove ere. Milet je bio grčki grad na obali Male Azije koji je ljudskoj civilizaciji podario prve filozofe i naučnike, a Tales je opet bio prvi među tim prvim filozofima i naučnicima. A bio je i prvi koji se ozbiljno zamislio nad pitanjem od čega je svet sastavljen, prvi koji je dao naučan odgovor na to pitanje i prvi koji je dao pogrešan odgovor. A njegov odgovor je bio - voda. Kamenje, drveće, konji, sve je to zapravo voda, govorio je Tales.
Danas taj odgovor izaziva naš blagi podsmeh, ali u suštini to nije bio tako loš odgovor, pogotovo kad se u obzir uzme činjenica da je u Talesovo vreme poznavanje prirode bilo sasvim oskudno i uglavnom pogrešno, i da se nauka tek čupala iz mitova, magije i religije. Sem toga, mi ni danas, 2600 godina kasnije, sa mnogo većim znanjem i razumevanjem prirode i zakona koji njom upravljaju, još nemamo potpun odgovor na to pitanje, pa je ono i dalje misterija.
Pre dve godine negde oko ponoći zaboleo me je stomak, ali onako momački. Bol je popustio 18 sati kasnije kada sam otišao na «Astronomsku novogodišnju noć» koju svake godine organizuje AD «Novi Sad». Iz opreza tamo ništa nisam pio i ništa jeo iako je bila i jedna torta i to baš neka jako dobra, kupila ju je profesorica Prodanović. E ona mi je ostala i danas sveža u pamćenju. Mislim, ta torta, profesoricu dobro znam od ranije.
Dobro, sledećeg meseca utvrde meni lekari da imam kamen u žuči. Opa, pomislim ja, a doktorica mi reče da idem kod hirurga da se dogovorim. «Šta da se dogovorim!?» zgranem se. «Pa kad će da vas operiše». Operiše?!!!! Uffff.
Sve sam se nekako nadao da može to da se reši i nekim drugim medicinskim trikom, da može nekako to kamenje da se razbije tromblonskim laserom ili čajevima, rakijom, bilo čime. Ali jok, mora, kaže doktorica, nožem.
Da ne razglabam, prošla je čitava godina od kako sam se sve lepo dogovorio sa hirurgom, ali nikako da stignem na red. Te im se pokvarila bušilica, te se istupio nož, te su bili godišnji odmori, te su negde zaturili broj mog telefona i tako ja doguram do sledeće Astronomske novogodišnje noći. Negde još dok su se ljudi okupljali pitao Nikola Božić iz Petnice, kako sam, kako zdravlje i tako to i ja mu rekoh za operaciju. Jao, kad je to Nikola čuo sav se ozario pa je dozvao profesora Mrđu. Reče mu, «Je li Mrđa, šta ćemo mi da radimo kada Saša umre?» Pokušao sam da ga odvratim od takvih misli, ali on ne sluša, nego sve izmišlja neke varijante. A i Mrđa se uhvatio toga pa njih dvojica počeše da planiraju. Te mogli bi ovo, te mogli bi ono. Ja mlataram rukama pokušavajući da ih odvratim od mračnih im misli, ali oni uopšte ne slušaju. Oči im se zažarile od silnog uzbuđenja i navale ideja za slučaj da se upokojim.
Marko Terencije Varon, veliki rimski naučnik koji je živeo u drugom i prvom veku stare ere, bio je prvi koji se za datiranje proteklih događaja koristio datumima pomračenja Sunca i Meseca. Nakon njega ova praksa je postala uobičajena kad god drugih podataka o datumu nekog događaja nije bilo, a spominjalo se neko pomračenje i astronomija je u tom smislu dala važan doprinos istorijskoj nauci. Ovaj metod utvrđivanja datuma dobio je naročiti značaj i snagu pouzdanog argumenta posebno nakon Njutnovog otkrića zakona opšte gravitacije kada je napravljen matematički model kretanja Meseca. Jer taj model je omogućio da se veoma precizno odrede momenti pomračenja i mesta iz kojih se ona vide za mnogo vekova unapred i unazad. Mi tako danas možemo da utvrdimo tačan datum sklapanja primirja u jednoj bitki između Liđana i Međana od pre dve i po hiljade godina jer je ono zaključeno u trenucima panike dve vojske zbog iznenadnog pomračenja Sunca. (bilo je to čuveno Talesovo pomračenje od 28.5.585. stare ere)
Divno je to što o nauci u Srbiji ima ko da brine, a to su, kako vidim, sve neki mladi ljudi, pametni i obrazovani, oni kojima se svaka zemlja ponosi ako ih ima, a mnoge se trude da ih imaju što više. Međutim, mene u ovoj borbi za nauku više interesuje gde su stariji? I gde su institucije? Zar ne bi bilo logično da u zaštitu nauke svoj glas podignu, pre svega, Srpska akademija nauke i umetnosti, univerziteti, naučni instituti, Centar za promociju nauke, Ministarstvo nauke... dobro, ovo zadnje nemamo, a i ono pre toga je problematično, no svejedno, zaista me čudi što se pomenuti ne oglašavaju. Možda SANU smatra da ovi mladi greše? Ne vidim ni jednog uvaženog akademika, profesora, ni jednog uglednog našeg naučnika sa međunarodnom reputacijom, da se oglasio jasnim stavom i jasnim zahtevom na tu temu. Ako grešim, drago mi je.
Sve bi bilo mnogo jednostavnije da svemir ne postoji. Ovako, komplikacije samo iskaču u beskrajnom nizu. Fizičari od samih početaka svoje nauke pokušavaju da proniknu u suštinu sveta i otkriju osnovni element od koga je sve satkano, ali svi njihovi pokušaji, uprkos velikim prodorima u tajne prirode, vode samo ka sve složenijim i komplikovanijim rešenjima i novom nizu pitanja. Izlazi da je svemir toliko komplikovan da je čudno što uopšte postoji. Zamislite kulu od karata. Ona stoji samo ako su sve krate precizno postavljene na svoje mesto. Dovoljno je da se jedna u njenoj osnovi izmakne pa da se kula cela sruši. E to je svemir samo što se «svemirska kula» zida već 14 milijardi godina i sastoji se od karata čiji broj nema ime. Da bi egzistirala takva kula svaka karta mora da bude postavljena na svoje mesto sa beskrajnom preciznošću.
Moje veliko, nepotrebno iskustvo
Bio je jun kada smo jedan moj prijatelj i ja otišli biciklovima na Andrevlje. Penjali smo se kroz šumu, a spuštali asfaltom. Uživao sam u povratku. Kada otpustite kočnice na biciklu odjednom poletite niz strminu, nečujno i lako, a vetar struji oko vas i miluje vas po licu. To je božanstven trenutak u kome za momenat dobijete osećaj slobode koji vam ispunjava grudi.
Baš u jednom takvom trenutku sam pao. Možda sam suviše brzo ušao u krivinu, suviše kasno počeo da kočim, možda sam za trenutak zažmurio i prepustio se onom divnom bestežinskom stanju kada naglo poletite dole, niz asfalt. Ne sećam se, možda se desilo sve to zajedno. Ono čega se sećam je da već sledećeg trenutka pokušavam da povratim dah. Oslanjam se na ruke i hoću da se odignem.
Ukratko o vanzemaljcima dok čekamo da nam se ukažu
-------------------------------------------------------------------------------
Bez obzira što o vanzemaljcima ne znamo ništa, pa čak ni da li postoje, ipak u raspravi o njima moramo da napravimo neku njihovu podelu. U popularnoj literaturi vanzemaljci su po pravilu nešto poput iskarikiranih ljudi, po formi često nakaze za naš pojam lepote, mada ponekad simpatični, uglavnom preterano ili zli ili dobri, jako pametni ili umno sasvim ograničeni itd. Zapravo, oni su obični ljudi sa nekim prenaglašenim ljudskim osobinama. To u literaturi, a što se nauke tiče, oni su jednostavno živa bića. Ta bića mogu biti (e tu, konačno, dolazimo do naše podele):
- Jednostavni organizmi.
- Složeni organizmi
- Inteligentni organizmi.
Ilustracija: Milorad Krstić
Najveće šanse su da postoje ovi prvi, mada je i za njihov nastanak potrebno da se pogode mnogi uslovi. Složeni, ili viši organizmi su neizmerno veći izazov za prirodu. Našoj planeti je bilo potrebno dve milijarde godina da ih iznedri. Još veći izazov je nastanak inteligentnih bića. Inače kada se u svakodnevnom govoru kaže „vanzemaljac" obično se misli baš na takvog, dakle, inteligentnog.
Gledano u procentima Antarktik je kontinent nauke. Od oko hiljadu ljudi koji na njemu žive manje - više stalno gotovo svi su naučnici.
Sredinom decembra 1957. godine, u beskrajnom belom bespuću Antarktika, preko hiljadu kilometara od najbliže obale, jedna sovjetska ekspedicija je na pogodnom mestu istovarila tone alata, građevinskog materijala, naučne opreme i hrane, podigla