U dramaturškom (i faktografskom) smislu najveći gaf prve epizode je zanemarivanje događaja od 27. marta 1941, što je poražavajuće kako za nas, potomke antifašističkih demonstranata sa beogradskih trgova i ulica, tako i za čitavu srpsku naciju, koja je II svetski rat okončala ne na strani poraženih, već među pobednicima, u društvu antihitlerovske koalicije.
Opšta mesta, dugi, dosadni kadrovi, scenaristički klišei i bezočno zanemarivanje istorijskih činjenica neprijatna su iznenađenja, pogotovo ako se zna da je ceo TV projekat finansiran iz kase Javnog medijskog servisa Srbije.
Boško je stigao u studio Beograda 202 pravo iz Kana,
Oronule fasade, otpadajuće ograde terasa, krovovi koji prokišnjavaju... samo su otužan inventar višedecenijskog propadanja.
S pravom stručnjaci i sindikalci upozoravaju da su predložene mere samo predah radi vraćanja pristiglih rata kredita i kamata, a ujedno i šansa za uzimanje novih zajmova. Dakle, i dalje na delu imamo onu staru srpsku: seci uši, krpi dupe!
Sticajem lepih okolnosti, ovog netrpeljivog septembarskog dana pročitao sam pismeni sastav
I Đilas i ostrašćeni lovci na fotelje, sinekure, službene limuzine, nove sekretarice i dnevnice, pripadaju polusvetu, bolje reći četvrt-svetu, maestralno opisanom u komedijama Branislava Nušića.
Šta smo mi Bogu zgrešili da imamo ovakve paćenike, kojima je briga za muke građanki i građana Srbije samo demagoški paravan za isijavanje patoloških lovačkih strasti!?