Hapšenje osumnjičenih za brutalnu likvidaciju novinara Slavka Ćuruvije svakako je vest koju smo očekivali još tokom 2001. godine, a evo dočekali tek 2014. O izvršiocima ubistva, kao i o nalogodavcima, pisalo se i javno govorilo još 1999. godine. U tome su svakako bili najglasniji i najuporniji rođeni brat Slavka Ćuruvije, Jovo Ćuruvija, nevenčana supruga Slavka Ćuruvije, istoričarka Branka Prpa, kao i Nezavisno udruženje novinara Srbije.
Radi se o hrvatskoj vladi, inače socijaldemokratskoj, čiji je ministar finansija Slavko Linić juče obnarodovao olakšice za prezaduženo građanstvo.
Slični, pogubni procesi u susednoj Hrvatskoj zahtevaju jasan, odlučan i beskompromisan odgovor svih normalnih i civilizovanih ljudi na prostorima bivše Jugoslavije.
I Vlada i Neša su rođeni tokom lepih osamdesetih. Na sreću, ratne devedesete su proveli u Berlinu.
Srbija još uvek nije država koja ima WIFI konekciju baš svuda.
Da li je onda prećutkivanje trgovca prilikom kupovine tablet računara, da uređaj ne podržava 3G modem, niti bilo koji drugi USB (ne postoji ulaz, priključak, adapter koji bi to omogućio) kršenje člana 16. (Dužnost obaveštavanja), kao i članova 21. i 22. (Obmanjujuće poslovanje) Zakona o zaštiti potrošača?
Naravno da jeste.
U dramaturškom (i faktografskom) smislu najveći gaf prve epizode je zanemarivanje događaja od 27. marta 1941, što je poražavajuće kako za nas, potomke antifašističkih demonstranata sa beogradskih trgova i ulica, tako i za čitavu srpsku naciju, koja je II svetski rat okončala ne na strani poraženih, već među pobednicima, u društvu antihitlerovske koalicije.
Opšta mesta, dugi, dosadni kadrovi, scenaristički klišei i bezočno zanemarivanje istorijskih činjenica neprijatna su iznenađenja, pogotovo ako se zna da je ceo TV projekat finansiran iz kase Javnog medijskog servisa Srbije.