Vozili smo se oko 60 na čas, Fiona i ja, po krivudavom putu za Glazgov. Kroz poluotvoren prozor, s vremena na vreme bih proturio glavu, praveći duboke uzdahe; napolju je lebdeo prohladan, majski vazduh, i sunce je odskočilo visoko iznad; osećao sam kako me njegovi zraci zapljuskuju po obrazima. Sve u svemu, bilo je fino, napolju.
A unutar karoserije mog ''fordića'', bilo je užasno. Fioni se išlo u toalet – hajde da se ne foliramo, pišalo joj se! – i bila je prilično nervozna. Uspevao sam da ostanem pribran, uprkos latentnoj netrpeljivosti koju bih osećao prema njoj u ovakvim
Kanal sa rednim brojem 21
je mesto koje je od ponoci
pa do pola sest izjutra rezervisano
za soft pornice.
Nikada mi nece biti jasno
zasto u gornjem levom uglu
ne stoji oznaka +12
za pubertetlije ili decu koja ranije provale taj bitan
momenat odrastanja.
Uspem ponekad da ućutkam pse u dvorištu
i na miru ispušim cigaretu na terasi
Noćas ce umreti troje
i roditi se četvoro Kineza.
O tome verovatno niko neće čuti,
ali opet, njihove majke plakaće ponosne.
I majke umrlih i majke novorođenčadi
Slabo se šta menja u Srbiji
osim potražnje robe
i uzdizanja srednje klase isčitavanjem domaće beletristike.
Sumnjam da je iko ikada
napisao pesmu o Kinezima
A živeo u Srbiji
i boleo ga kurac
i za Kineze
i za Srbe.
O domaćim piscima da i ne govorimo.
February 12th, memento 3
Nikada nisam bio u sličnoj situaciji – niko od mojih nije bio sklon suicidu, možda po malo depresivni ali to je valjda normalno.
Sestrin muž. On je razmišljao o tome, nije krio, pričao je otvoreno o tome. Sestra ga je izvukla, sada je samo na lekovima koji ga smire kada vrišti u snu. Još uvek je polukonfuzan po pitanju da li je trebalo da ide u Irak ili ne. Mada često kaže da bi opet otišao, patriota je.
U zatvoru nisam razmišljao da se ubijem. Ne vidim razlog, odslužim svoje i idem dalje. Loša karma me neće pratiti
Svim vernicima muslimanske veroispovesti, iskreno hrišćanski, čestitam kurban bajram, sa verom u boga da će na zemlji zavladati mir.
Ono što je mnogim hrišćanima nepoznato, jesu običaji koji su vezani za ovaj veliki muslimanski praznik. I zato sam i napisao ovaj blog.
I ništa Milanko zadugo ne odluči. Uto dođe vreme da opet s Aleskom na put krene i Jelena opet sama ostade. Zove je Ljubica da joj se u kući pridruži, bar noću sama da ne bude. Ma kakvi, ni da čuje Jelena neće. Zainatila se da neće nikom pomoć moliti, a i navikla na mir Milankove kuće, a kod Ljubice vazda neka gužva i galama. I skolila je neka malaksalost, otkad je otežala, mogla bi po ceo dan u krevetu provesti. Zna da ne valja, da joj dete lenjo ne bude, pa se od sna brani tkanjem i neke poslove po avliji izmišlja, a kad je baš savlada – spusti se na onaj jedini
Jelena ućutka molitvu u sebi, da oslušne čuje li se šta pred kućom. Tišina. „Ode li, ne bilo ga. Možda se pred kućom pritajio?“ Ne sme iz onog zaklona da izviri, pa reši da čeka dok se neko od Ljubičine čeljadi ne pojavi i hrabreći se tiho ponavlja: „Naić’ će neko, sigurno će neko doći. Ne more baksuz do vijeka pred kućom oklevati."Ko zna kol'ko je vremena drhtuljila, od straha i hladnoće što joj se kroz kroz mokru odoru uz noge pripila, pa se tiho pridiže i načini par koraka, kad je novi bol presavi. „Rano je, nije još trebalo da počne“.