Pas spasao baki život
desk - 03. februar 2010. u 08.21
Da nije bilo psa koji se odaziva na ime Mali sigurno ne bi više bilo ni bake Vere Bajić (88) iz Visoke ulice u Zemunu, piše „Politika”.
Ovaj četvoronožni prijatelj lajanjem je u nedelju upozorio svoju vlasnicu na nevolju koja im se sprema i na vreme je izveo iz sobe koja se nekoliko trenutaka po njihovom izlasku urušila.
U ovoj kući, staroj više od sto godina, zidanoj od trske i blata, više ne može da se živi pa je baka
Kada presečemo startnu liniju prve trke Svetskog prvenstva u jedrenju u olimpijskoj klasi Zvezda (Star) vrućina će da bude nepodnošljiva. Srpski tim će 16. januara da se suoči sa elitom svetskog olimpijskog jedrenja. Ono što je počelo pričom u leto 2009. godine sada je realnost. Znamo da će da boli, da će da bude brutalno vruće i teško. Ipak, mislim da nema boljeg mesta na svetu za mene u ovom trenutku.
Neki za jedrenje kažu da je to kao kada stojiš obučen pod hladnim tušem i cepaš novčanice od 100 dolara. To je baš tako izgledalo kada nam je na Otvorenom
Boško je stigao u studio Beograda 202 pravo iz Kana,
život,
opori miris magle
iz šoljice čaja,
osećaj toplote
u stopalima
oslonjenih na rebra radijatora.
život,
kroz prozorska okna i
pogled na crno-belo platno
i jednolične krovove
nanizanih kuća
i tursku kaldrmu
delimično pokrivenu snegom,
stariju
od vremena.
život,
i žena odevena u crno,
bezlična,
hita po
mrvicu hleba
i kantu bukovog drveta.
i zvuk tišine
beživotne sobe
Ne, ovo nisu reči kojima svoju seansu počinje lokalna gatara, već naslovi najprodavanijih knjiga današnjice, koji nikako nisu sročeni nasumice. Svaki od ovih naslova sadrži barem jednu ključnu reč iz dilema ili pitanja kojima ste bili opsednuti u proteklih mesec dana.
Nema druge, raskrčiti u sebi sebe, stalne stanare privoleti ili zaobići, ukoliko je moguće, prijavljene podstanare umiriti, rasterati bespravno useljene, ne plaćaju ništa, zamandaliti vrata ( prozore zakovati daskama) pred onima što su u čekanju razapeli šatore na obalama kapilara i unutrašnjim obroncima lobanje nadajući se brzom ulasku ne hajeći za uništene travnjake, zatrovane izvore, zagađen vazduh... izbledele misli, zaludne emocije, izgubljena nadanja... Nema druge, krenuti prvo protiv sebe, zaokrenuti u sebe.
I, šta sam očekivao, čemu se nadala, rasporen listom suvog kukuruza?!
"Ona je ovde... moja...i više niko ne može da je povredi...ne dam... zaštićena ,voljena...
... i zna...
...ima dana kada me cepa,razbija,lomi..,
..kada napravi haos i pokida mi svaku makar i tanku vezu sa realnim...
...
.i... tada prestajem da dišem , da postojim,...
natera me...
...da osetim njenu tugu,njen strah,njenu bol...
učini...
....da to bude moja tuga ,moj bol,moj strah...
i... ubija me ,osetim da tonem...davim se...živi pesak..
.i... onda odjednom...
....strastvena,poželjna,divna...oživljava
Mršava starica, upalih obraza ispresecanih dubokim brazdama, povuče dim jeftine cigarete, zakašlja se i dlanom obrisa oči. „I ovo sam trebala odavno da ostavim, nego... A sad baš neću, ima da palim jednu na drugu dok ne crknem! Ionako... Džaba bacam pare na doktore, neće oni da mi pomognu. Za ovo što mene boli, nema leka." Odmahnu glavom i sasvim tiho promrmlja: „Niko tu više ne može da pomogne."
Povuče još jedan dim, pa gadljivo smrvi cigaretu u prepunoj pepeljari i odmah zapali drugu, odlučna da izgovori to što je pritiska.
„Dva sam sina rodila i dve
provalio sam jednu foru sa autoritarijancima, raznih fela i vrsta - naime, oni nastupaju prema vama sa neke visine, viču po običaju - iz nekog razloga, meni nejasnog, imaju običaj da arlauču na vas. pa onda, pežorativne reči koje vas umanjuju kao ličnost: vi ste male fukse, bitange, profuknjače... šta god, samo da vas umanji a sebe uvisi i učini se prividno nadmoćnim nad vama po pravilu udaranjem u srž vašeg kvaliteta kao bića, inteligencije ili ličnosti.