Neill:
Svako dete želi da bude veliko, a svaki činilac u njegovoj okolini govori mu da je malo. Dete osvaja svoju okolinu bežeći od nje, dižući se na krilima i proživljavajući svoj san u mašti.
Petar Pan je omiljen medju decom ne zato što ne raste, već zato što može da leti i bori se sa piratima. Kod odraslih je omiljen zato što i oni žele da budu deca koja se ne bore i nemaju odgovornosti. Ali ni jedan dečak stvarno ne želi da ostane dečak. Želja za moći goni ga i dalje.
bez „undo" opcije
Kada
Nikada neću zaboraviti suze malog Etjena, rođenog prije 6 godina u Londonu. Kingstone hospital, rekao mi je samo par dana ranije kada smo se upoznali. Etjen, od oca Radža i majke Kam. Porijeklom Indus, i na to mi je, prilikom upoznavanja, skrenuo pažnju. Mjesto boravka London, Richmond park. Kasnije ću saznati
Ovde ništa specijalno.. puno snega, za sada jos malo posla a .. lepa iznenadjenje!
Znaš ko mi je došao u "mom" hotel??Budeće broj 1 na svetu! :-) NOLE DJOKOVIĆ!!
A sledeći subota Sale Djordjević.. na kraj nije bilo tolika tragedija da nisam otišao odavde?! ;-)
Ti kako si? Kuda će da putuje uskoro?!Ili si samo spreman za odmor?! Nadam se da se vidimo opet uskoro!
Ćao,Gavrilo
Ovo je pismo koje sam dobio od Gabrielea (kršteno Gavrilo, kako i sam sebe ponekad zove) pre nekoliko sedmica.
Rien ne distingue les souvenirs des autres moments: ce n'est que plus tard qu'ils se font reconnaître, à leurs cicatrices./Nothing sorts out memories from ordinary moments. Later on they do claim remembrance when they show their scars. (Chris Marker: La jetée)
Pre petnaestak godina, jednog bečkog 24. decembra uveče, pitali smo se šta da radimo mi koji smo bez porodica, bez predbožićnih rituala, mi koji nemamo nameru ni sami da jedemo kod kuće, ni da idemo na ponoćnu misu. Bilo nas je troje; ja, jedan moj prijatelj koji je jednog leta osamdesetih došao na mesec dana iz grada Bowling Green u državi Ohio da predaje engleski u Salzburgu na mesec dana, i do dana današnjeg ostao da živi u Austriji, i jedna moja prijateljica rođena gde i ja, a koja sada živi u Americi, koja mi je tada bila u poseti. Otišli smo u kafanu u kojoj sam vrlo često obitavao za vreme svog života u Beču, Adlerhof, u 7. Bezirku (gradskoj opštini), u ulici Burggasse broj 51, čije se ime sa ulice ni ne vidi. Jedino što se vidi jeste fasadna lampa sa reklamom za malo poznato Schnaitl pivo.
Odsustvo svakodnevnog čemera obično znači da je sreća prisutna.
Odsustvo rada = prisustvo nerada = sreća
Osim ako ne pratite vesti.
A vesti ....nisu bile dobre : troje mladih ljudi, omamljeni dahom Đavola koji je za tu priliku obukao devičanski ledenohladni veo, prestali su da postoje u trenu.
Samo još jedna vest na 12.strani nekih novina.
Samo još jedan grom u nečiju kuću.
Samo još jedan broj u dugom nizu besmisla.
Samo još jedna jadikovka,zakasnela, naravno : “Ne brže od života”
Samo još jedna cigla u Zidu Plača Saobraćajnog Haosa
Pedja Starcevic poginuo. Ivica Lazovic ostao dozivotni invalid a njegov napadac danas slobodan covek. Povredjeno na desetine ljudi. Smrkovi, Vodeni topovi, suzavac, Riot police. Hladnoca, strah...
24. decembar 1996. nije bio kao svaki drugi dan. Za mene, sada kada se osvrnem