Protokom vremena sve
Dragi blogeri, dobila sam pismo, t.j. ne samo ja nego i svi Slavic bibliotekari u kome nas obaveštavaju o slučaju Sretena Ugričića i njegove smene kao Direktora (Upravnika) Narodne Biblioteke. Uz dozvolu Heinrich Boell Foundation da ovo objavim na sajtu b92 sledi tekst protestnog pisma koje će biti upućeno Borisu Tadiću, Ivici Dačiću i Predragu Markoviću.
dakle...
Note of Protest
to:
President
of the Republic of Serbia
Mr Boris Tadić
Minister of Culture
of the Republic of Serbia
Mr.
Film „Arizona dream“ je snimljen 1992. godine. Reditelj, Emir Kusturica okupio je prestižnu grupu glumaca: Johnny Depp, Faye Dunaway, Jerry Lewis. Radnju nisam znala da prepričam ni kada sam izašla iz bioskopa. Za razliku od mene, kritičari su ukapirali. Film je osvojio Srebrnog medveda i u principu, kritika ga je bolje primila od publike.
– Kakvo je bilo to vaše američko iskustvo, pitala sam Kusturicu nakon trodnevnog Vivaldi foruma Mokrogorske škole menadžmenta u njegovom Drvengradu.
– Bilo je zanimljivo u tehničkom smislu, puno sam naučio, radio sa sjajnim,
... ili... ko je ovde, u stvari, majmun...
To sto se desilo u Krusevcu i sto se desava posle Krusevca i u Engleskoj i u Srbiji je najblaze receno bruka i sramota. Ali u stvari nije to, nego je samo jos jedan zalostan pokazatelj na kom dnu se mi (Srbija) kao drustvo zaista i nalazimo. Necemo moci mi (u Srbiji, i svi na ovajilionaj nacin vezani za nju) da zivimo normalno jos dugo, dugo vremena.
Ono na sta stvarno ne mogu da dam odgovor ni sam sebi, a kamoli drugome, je otkud rasizam u Krusevcu? Ljudi u Krusevcu, osim na televiziji, retko da su imali prilike da vide crnca, a kamoli da zive pomesani sa ljudima africkog porekla. Mi nikad nismo imali kolonije, nikad se nismo kacili u nekakvo robovlasnistvo, eksploataciju.
Ponekad sam srećna što Aleksa neke stvari ne razume.
Sigurna sam da bi on bio nesrećan kad bi shvatio da ga neko vidi kao uveo, siv, iz zemlje iščupan cvet, a drugu decu kao nasmejano cveće raznih boja.
P.S. Ovo je plakat Dečije nedelje koja je ove godine posvećena inkluziji i pravima
Шта је то уопште „политичка коректност"'? Пре свега у језику, комуникацији? Какав је то конструкт? На каквим темељима је заснован? Да ли је то само идеолошки конструкт или је ипак достигнуће цивилизацијског развоја које је последица суштински измењених друштвених односа? Колико је политичка коректност уопште потребна демократском друштву? Слобода говора (проистекла из слободе мишљења) - то да. Али докле та слобода говора треба да иде? Где јој треба поставити границе? И да ли јој треба поставити границе?
И ако и поставимо те границе, није ли само питање тренутка када ће те границе бити злоупотребљаване за интересе уских кругова људи у чијим рукама је политичка, војна, економска и свака друга моћ?
Није ли политичка коректност у говору (из мисли насталом) само реинкарнација онога што смо у једнопартијском једноумном систему у којем смо живели деценијама (и у којем је „плурализам интереса" ступио на сцену само пар година пре увођења вишепартијског система) називали морално-политичка подобност?
Главни окидач за читаву ову серију питања била је једна реченица коју је наш блогодругар Милан Новковић написао у једном свом коментару на неком од претходних постова на овом нашем Блогу Б92:
„Ради се о мрачној злоупотреби политичке коректности."
Тако да је за овај мој дактилографски напор главни „кривац" поред ауторке књиге одакле је преузет одломак са истим насловом као што га има и овај пост и Милан којем се захваљујем на томе.
Jednom, davno, nedeljnik Vreme je bila upaljena šibica u mrklom mraku, podsetnik da si normalan, da saveznici u opštem besmislu ipak postoje, da nisi otišao dođavola sa ostatkom sveta.
Nedeljnik Vreme, jun 2013.:
Pravda za Acu Lukasa
ACA LUKAS JE JEDNA OD RETKIH PREOSTALIH JAVNIH LIČNOSTI KOJE NE POKUŠAVAJU DA BUDU NEŠTO ŠTO NISU. I NE SAMO TO. KOLIKO GOD SE "URBANI" ZGRAŽAVALI NAD NJIM I NJEGOVOM PUBLIKOM, KOJA JE PROŠLOG VIKENDA ISPUNILA MARAKANU, ACA LUKAS JE GRADSKIJI, BEOGRADSKIJI I URBANIJI OD SVEGA ŠTO SE OVDE KAO TAKVO PREDSTAVLJA.
Puno je ljudi kojima je svaki dinar zaovar, a kamo li sto evra. Obećanje države, uskorašnja isplata... Taj finansijski potez je za pohvalu, ako se gleda samo onako, na prvu loptu, bez ikakve analize, jer puno je onih kojima će ova suma istinski pomoći. Kako su tolika sredstva namaknuta i čija su u suštini, kakve će efekte u jednom i u drugom smislu imati na kraći, srednji i dug rok, nećemo da ulazimo. Dakle, ima puno ljudi kojima stvarno treba pomoć: razna ugrožena lica, samohrane majke, nezaposlena lica ... Čeka ih sto evra. Samo treba da pozovu i zatraže tu obećanu sumu. Samo reci "aj" i dolazim ti ja ... ti pozovi me ... Taj poziv ispade prilično "složena" stvar, zar ne?