Gost - autor: Vukica Kotarić
(Vukica nema nalog na B92, i nešto nije sklona da ga otvori... ako bude zanimljivih komentara, to će je možda ponukati da to učini, nadam se...)
Zvala se Hermosa Diego... sa 16 godina, koliko je tada imala, izgledala je kao devojka koja je zašla u ozbiljan svet ženskih tajni, nevinog pogleda i naivnog smeha, ostavljajući bez daha svakog ko je ikad imao priliku da barem pet minuta udje u njen svet. Vitka, kako samo mogu biti devojčice toga doba, lako je koračala
„Iako je kus ovaj pas ne grize.
Tiho cvileći niti mesečine
sedi na steni
i gleda niz sjajnu dlaku mora.“ (L.K.)
Maj ’75 bio je mirniji, mirišljaviji, topliji, ali i strastveniji, uzbudljiviji, maštovitiji...ili mi se čini.Tada je i naša krv bila vrelija, protočnija, udarala na svaki pogled, pokret, reč...od malog nožnog prsta do najvišeg čuperka na glavi pokušavala da izbije napolje, da se dokaže i pokaže među mnoštvom sličnih zaludnika. Skoro da i nije bio potreban povod da se nešto neobično učini o čemu će se ispredati priče, naslađivati...čime će počinilac biti okarakterisan kao hipik, drogeraš, seoska luda, a nikome neće pasti na um hemijsko-biloške-psihičke rekacije u mladom biću, potreba da sa nekim podeli sebe i ono u sebi, želja za približavanjem, za izjednačavanje sa drugima....To su bili naši jauci
Pre nego su nas sveznajući psiholozi i psihoterapeuti preko elektronskih i drugih medija posavetovali da odvojimo vreme, pozovemo prijatelje, porazgovaramo s njima, pitamo ih kako su i uputimo im po koju reč ohrabrenja, mnogi od nas su to već učinili. Ali kako pozvati i porazgovarati sa svim onim blogoprijateljima, sa kojima smo se družili, raspravljali, sukobljavali i provodili dane i noći u ovom virtuelnom svetu, kada se oni godinama ni postom, ni komentarom ne javljaju.
тик нуз Hayam седех на вечерњем курсу- малтешки за упорне блади форинере.делисмо наиме скамију.Hayam је египћанка, удата, имала тада 3 ком деце и 26 г живота.пре удаје се презивала Лазар.копткиња по вери. мој се +отац звао Лазар.то нас повезало.
Do sada je za srpske političare postojala podela na bratsku Rusiju, prijateljski nastrojene zemlje i one treće kojima težimo i sa kojima moramo gajiti korektne odnose. Dolaskom Aleksandra Vučića na tron saznali smo da imamo prijatelja na sve strane a da toga, do njegovog dolaska, nismo bili ni svesni. I pored onog njegovog, sada već poznatog - “prvi put u istoriji Srbije”, imamo i - “moj prijatelj Orban/Vestervele/Cipras/Kurc...” (Ali niko ga nije pitao šta mu dođe Putin jer bi u tom slučaju preko usta morao da prevali reč - tata)