Neoprezni posetilac bloga Ivane Knežević je mogao da bude vrlo-iznenađeni svedok njenog neočekivaog okretanja novog lista i prelaska u ofanzivu pre neko veče.
Ivana se našla u oblaku egzistencijalne, savetodavne ekspertize čitalaca pa zavrnula blog-rukave i prešla u ofanzivu, tako da je ovo još jedan dokaz da je svako spreman na sve samo ako joj ili mu ponudimo dovoljno kvalitetnih i besplatnih saveta :-)
Naime, ona je predložila ovo takmičenje, virtuelno, a mi što nemamo problema sa brzopotezim mudrolisanjem pred proizvoljnim publikumom možemo sad da širimo dalje i elaboriramo. Ja predlažem i nabacujem:
Godinama, svakoga 20. oktobra odem na groblje Oslobodioca Beograda. Istom stazom u krug obiđem humke i spomen ploče sa imenima hiljada vojnika što dadoše svoj život za Beograd i osolobođenje od fašizma. Ateista sam i ne palim sveće, ali ćutanjem i mislima usmerenima ka oslobodiocima dajem svoj mali doprinos opštem poštovanju koje su zaslužili. Smatram tu kulturu sećanja svojom moralnom obavezom.
Beograd su tog 20. oktobra, 1944. oslobodile jedinice NOVJ i jedinice Trećeg ukrajinskom fronta Crvene armije. Već sledećeg dana, najpre VI lička, a onda
Danas se navršava punih 70 godina od proboja partizanskih snaga i okruženja, jedne od niza herojskih borbi za slobodu u kojoj su mnogi položili svoje mlade živote. Neka im je večna slava, a pokolenjima na obraz čuvanje uspomene na njih.
Molim sve one koji jedva čekaju ovakve teme da bi svom žestinom rasplamsali partizansko-četnička prepucavanja da se ovoga puta uzdrže iz pijeteta prema onima koji su izginuli u borbi za slobodu protiv okupatora i kvislinga. Nije to bio ni ideološki sukob, ni sukob u okviru građanskog rata, ni sukob komunista i četnika (jer četnici sticajem okolnosti nisu ni učestvovali). Započevši borbe sa partizanima, njemačke jedinice su istovremeno razoružale oko 3.200 četnika. Nije pružen otpor, nema poginulih. Oko 1.600 četnika internirano je potom u zarobljeničke logore u Poljskoj i Grčkoj. Oko 800 četnika Nemci su tokom bitke na Sutjesci koristili za nosače municije, i ostale fizičke poslove kao ratni zarobljenici.
Prošlo je 70 godina od jedne od najkrvavijih borbi narodno-oslobodilačke vojske protiv nemačko-italijanskih i bugarskih okupatora i njihovih ustaško-domobranskih postrojbi.Cilj okupatora je bio da konačnu uništi partizanske snage i uguši svaki otpor koji mu se pruža.
Bitka na Sutjesci ili V neprijateljska ofanziva otpočela je 15. maja, a završila se 15.juna 1943.g. u tromeđi :
AleXandar Lambros
Priča se da je Alfred Hičkok, veliki filmski majstor u umetnosti zastrašivanja ljudi, vozeći se jednom prilikom kroz Švajcarsku, iznenada uperio prst u prozor automobila i rekao: „To je najstrašniji prizor koji sam u životu video". A video je sveštenika kako razgovara s dečačićem i drži ruku na njegovom ramenu. Hičkok se nagnuo kroz prozor automobila i povikao: „Trči, dete! Trči, ako ti je život mio!"U Srbiji su uvek bili cenjeniji glasniji makar i gluplji nego pametni, mudri i nenametljivi.
A što se medijskog pristupa tiče , očito da važi princim ko plati taj klati.
Da je Srbija slušala mudre i tihe a ne galamdžije i demagoge bolje bi prolazila kroz istoriju i balkansku vetrometinu.Srbija se tako opet našla na razmeđu i sa problemima koje je imala u vreme balkanskih ratova tačno pre 100 godina. Juriti ceo jedan vek sopstveni rep i ostajati u prošlosti svakako ne može da bude pohvalno za njenu elitu.Problem naših elita je uvek bio što su mislili da su pametnije od svih predhodnih, da su pametnije od svih uopšte i da sve počinje od njih. Što je najgore, elitama su nacionalni interesi bili samo sredstvo stranačkih i ličnih interesa pa zato niti su se trudile da mnogo uče niti da slušaju mudre ljude kao što su bili recimo
Jovan Cvijić i Vojin Dimitrijević.
Šta god ko mislio, a u Evropi to dobro znaju i čak nam otvoreno kažu, da su Srbi najbrojniji narod a Srbija najveća i najznačajnija država na Balkanu i upravo su zainteresovane za dobre odnose u svakom pogledu. Od Srbije se ne traži ni da se ponižava ni saginje, već samo ono što je normalno a što su elite skrivale od naroda.
Pa kada naš premijer kaže da su „upravo oni koji su počinili zločine nad Srbima posle Drugog svetskog rata počeli da grade novu Evropu, i da u nju danas ne puštaju Srbiju“, a istovremeno rehabilitujemo sopstvene zločince, negiramo njihove zločine u naše ime, kad nam treba ističemo naš doprinos pobedi nad fašizmom, a u Srbiji smo totalno zaboravili one koji su taj doprinos dali već hvalimo neke druge kao mudre, odajemo državnu počast onima koji su hteli Srbiju na Hitlerovoj strani. Ne treba se čuditi apsurdu ako nam Nemačka sada uzvrati notom da se ona odrekla Hitlera a Srbija nije njegovih saveznika, da nemačka svoju vojsku vaspitava na tradicijama onoga ko je poginuo u pokušaju atentata na Hitlera a iz Vojske Srbije je proterano sve što podseća na antifašističku partizansku borbu.
U svakom slučaju, Dačić je potpuno u pravu kad kaže:"Srbija je u borbi protiv fašizma dala mnogo više nego neke druge države koje su lako postale članice EU, i zaslužila je da bude deo Unije", samo je pitanje zašto se Srbija samoisključuje iz antifašističke koalicije a period NOB potpuno ignoriše.
Dakle, treba malo smanjiti doživljaj i pročitati šta su govorili mudri i pametni Srbi, za ovu priliku evo nekoliko misli Jovana Cvijića i Vojina Dimitrijevića, koje smatram da na skoro identičan način govore o Srbiji onda i danas. Pametnima dovoljno, a onim drugima iaonako koliko im pamet dozvoljava da razumeju.
Jovan Cvijić: "Nije istina da mi moramo pred većim neopravdano popuštati samo zato što smo mala država.
Danas je 33 godine od smrti Tita. Na sahranu doživotnog jugoslovenskog predsednika, došlo oko 700.000 ljudi, među kojima 209 državnih i partijskih delegacija iz 128 zemalja. To je bio najposećeniji pogreb nekog državnika u 20. veku.
Poslednju poštu Titu, koji je bio i jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, tada su odali 31 šef države, 22 premijera, četiri kralja, šest prinčeva i 11 predsednika skupština. Iz sveta podeljenog po hladnoratovskim linijama, došli su državnici iz oba bloka.
Da je znao koje će sve dileje doći posle njega molio bi Sv.Petra da ne umire.Dopdušre, danas su svi na ovim prostorima mnogo religiozniji nego onda pa se mole svojim bogovima ali mala vajda jer osim što se masovno krste i klanjaju valjda treba nešto i raditi.To se pre svega odnosi na političke elitice posle njega a bogami i narod , nego narod je slepoverovao onima koji su mu prodavali rog za sveću i bogatili se dok je narod siromašio, tukao se međusobno a da i ne zna pravi razlog nego ih zavadili i naterali. Sada verovatno većina naroda vidi ali ga stiglo ono da se kasno kajati.Za ove 33 godine Jugoslavija ne samo da se raspala nego su svi nazadovali dok je normalan svet napredovao.
Slični, pogubni procesi u susednoj Hrvatskoj zahtevaju jasan, odlučan i beskompromisan odgovor svih normalnih i civilizovanih ljudi na prostorima bivše Jugoslavije.
Ljudska vrsta se vise puta, iznova, redovno, i uvek bez greske uzdigne na visinu zadatka da dokaze da je sposobnost da izneveri samu sebe jedina konzistentna konstanta kojom se brizljivo orijentise tokom svoje evolutivne plovidbe. Za to smo krivi koliko mi sami, toliko i objektivne okolnosti. U stvari, nasa nesposobnost da shvatimo da objektivne okolnosti ne postoje. Postoji samo subjektivna percepcija necega sto se kolokvijalno (i da bi se skratila prica) naziva stvarnost. Ali sta je stvarno stvarnost ne moze se odgovoriti
Tekst sa ruskog preveo expolicajac.
Prvi deo:
Jedinice specijalne namene, ruskih oružanih snaga direktno su podređene glavnoj obaveštajnoj upravi Generalštaba, pa ih zato još i nazivaju specijalnim snagama GRU. Taj naziv je više poznat široj javnosti. Specijalne jednici oružanih snaga RF sastoje se od „vojnih specijalnih snaga“ i „specijalne flote“. Svaka od ovih celina, stvorena je nezavisno jedna od druge, ima zasebni istorijski razvoj, i svoje zadatke. Današnja priča je o „vojnim specijalnim snagama.“
Ne znam šta bih rekao sem da sam toliko dirnut obrazloženjem predloga za izbor novog Guvernera Narodne banke Srbije da sam pomislio kako bi ovaj momenat morao ostati zabeležen i kao poseban blog.
Naravno, zahvaljujem se našem Predsedniku na brizi za narod, državu, NBS i naš dinar!
Takođe podržavam princip stručnosti kao jedini u izboru najboljih kadrova za sve funkcije!