Glede aktuelne javne rasprave o inicijativi za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću i njegovoj vladavini - konstruktivno podsećam da spomenik Slobodanu Miloševiću već postoji!
Na istorijski opravdan i umetnički relevantan način, umetničkom akcijom FaluSerbia 29.aprila 1996.godine već su podigli Nune Popović i Grupa Magnet - i zaista ne vidim nijedan razlog zašto bi (mu) ga dizali ponovo!?!
Uoči godišnjice početka bitke na Kajmakčalanu, naša gošća na blogu je koleginica Tara Finn koja je sa partnerskim organizacijama u UK radila na istraživanju i edukativnoj kampanji o manje poznatim ličnostima i događajima iz Prvog svetskog rata.
The Serbian Army's brave retreat over the mountains into Albania in the winter of 1915 is a story that was well known a hundred years ago. The hardships they faced after that are much less known. Those members of the Serbian Army who survived the retreat headed for Salonika.
Between 1915-18 troops
U ovom dijelu bavim se prvenstveno bosnjackim politickim reakcijama i nedostacima pravosudja u Sarajevu.
Tokom strastvenih diskusija ucestalo se spominje stav Medjunarodnog krivicnog suda za bivsu Jugoslaviju koji je navodno, kako tvrde krugovi bliski bivsem clanu Predsjednistva BiH, proglasio Ganica i ostalePrvo, Čestobrodica je prelepa pod snegom. Grane su zaleđene, kuće su lepe i nema ih mnogo, kad se spustiš u Zaječar, nešto ti lepo, baš.
Onda neki hotel, mali i sa sobama ko za decu. Pa kafana Beba (valjda) i srneći gulaš, pojela više tanjira toga nešto je pristojno reći, na ovu glad u zemlji Srbiji, i maniju držanja dijeta u svetu
Pa pozorište, promocija, hladna scena, ledena sala, ljudi sede u kaputima meni skoro suze na oči
Od istraživanja na temu etničkih stereotipa na Balkanu posle najnovijih ratova, izdvaja se ono koje je sproveo Nebojša Petrović. On je 2002. godine istraživao mogućnosti pomirenja između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Prema rezultatima tog istraživanja, Srbi i Hrvati jedni druge vide gotovo identično i ta slika je donekle, ali ne preterano, negativna. Bošnjaci
Upozoravam da ovo nije tema o četnicima i partizanima.
Vlada Srbije je o tome već uputila parlamentu odgovarajući predlog izmene Zakona o državnim i drugim praznicima i uskoro će se naći pred poslanicima. Tako će Srbija dobiti još dva državna praznika - Dan primirja u Prvom svetskom ratu i Dan sećanja na srpske žrtve u Drugom svetskom ratu .
Smatram da bi Srbija konačno trebalo da među državne praznike vrati i Dan istanka, a koji će to datum biti neka se dogovore istoričari i učesnici ali bez stranačkih i ideoloških pristrasnosti i utrkivanja za jeftine dnevno-političke poene. To nije dnevno-politički već trajna nacionala vrednost slobodarskog duha i tradicije srpskog naroda. Taj dan ne treba vezivati za bilo koje ideološke kalkulacije već naći dan kada su ustanici izveli prvu akciju ili još bolje zajedničku akciju protiv okupatora jer je činjenica da su oba pokreta te 1941.godine krenula u borbu protiv okupatora.
Deo obrazloženja može naći i u govoru predsednika Tadića
... a ni bilo kog drugog...
Eh, Branimire, Branimire, sta si bezveze prck'o, a sad cutis ko zalivena riba. Slusali smo te kad su "u nas" obe strane ulice bile suncane, i sad mi je malo mucno gledati kako matori ljudi od 4, 5, i 6 banki lamentiraju nad tvojim (ne)povratkom, a isto tako i kad gledam tebe kako sedis u Holandiji i teras mak na konac, misleci da ako se vec onaj prvi nije pojavio dvehiljadite,
Iako ga je Slobodan Antonić pre dva dana hvalio na sva usta i pred čitalaštvom NSPM proglasio pravim patriotom, te čak dao "ekspertsku garanciju" da neće "popustiti pred Imperijom" nego nastaviti sa Koštunčinom politikom, Boris Tadić je baš u ta dva dana pokazao da ga nije napustio politički razum.
Najavio je da je spreman u Brisel poslati vladinu delegaciju koja bi usaglasila rezoluciju o Kosovu sa EU i SAD-e.
Danas je Tadić dobio medijsku i političku podršku sa više strana za tu odluku. U intervjuu za sutrašnju "Politiku" Toma Nikolić pruža ruku i kaže da
„Učinilo se sve što je trebalo biti učinjeno, ponovile su se drevne riječi, djela i utvare, odjekivale su trube, pjevali su se hvalospjevi o Kristu i Djevici Mariji, potom hvalospjevi o princu Lazaru i kletve za izdajnika Kraljevića, i ponovo hvalospjevi o o drugim prinčevima, vojvodama, grofovima i kralju Tvrtku, te kletve za one koji su si utvarali da su veći junaci od njih. Na kraju, vidjevši da to nije pomoglo sjetili su se klicati svjetoj Srbiji, preslavnoj Vlaškoj, Bosni koja smrt ne poznaje, Albaniji koju je orao rodio, i tako redom ali, kako se činilo, bilo je kasno za sve."
Ismail Kadare