Za drugu polovinu septembra dvehiljadeprve godine imao sam zakazanu (nekoliko meseci unapred) strucnu konferenciju. Veoma sam se radovao odlasku u New York. Nikada pre nisam bio u Velikoj Jabuci. Planirali smo ostanak tako da nedelju dana imamo za privatno zezanje po Menhetnu i okolini. Celog tog leta se po kuci pevalo "start spreading the news...", bas je bilo uzbudjenje. Dobro, neko ce reci bezveze, sta se pale matori (tada ne bas toliko) ljudi na Njujork i slicno, ali je neka marsruta bila isplanirana (in no particular order):
Već se najavljuje i termin izbora, a izborna kampanja je uveliko počela. Veliko je pitanje da li će se , kao svih ovih godina izbori dobiti ili izgubiti na prodaji magle o krupnim nacionalnim interesima ili konačno govorenjem istine i okretanjem konkretnim životnim pitanjima. Zato ne bi bilo loše da stranke i političari razmisle da li će dobiti više glasova ako narodu kažu istinu ili ga i dalje budu zamajavali. To posebno kada je u pitanju Kosovo jer kako god urade rizikuju.
Ako kažu da Kosovo definitivno nije u Srbiji izgubiće jedan deo birača, ako kažu da jeste i da će ga „braniti ako treba i ratom“ takođe rizikuju da izgube jer narod zna da to nije tako.U suštini, narod na Kosovu je baš briga koja će stranka dobiti a koja izgubiti, za njega je važno kako će se njihov problem rešiti, a vreme je da se reši.
Upravo o Kosovu danas u intervjuima imamo stavove jednog političara i jednog analitičara, pa vredi analizirati i političara i analitičara.
U sarajevskom Oslobodjenju objavio sam poduzi tekst o Ganicu, bosnjackim gotovo uniformnim reakcijama, srbijanskoj (ne)osnovanosti zahtjeva, britanskim mogucnostima postupanja i pokusao otvoriti neke teme s kojima drustvo, prvenstveno ono u Sarajevo treba da se suoci. Ovdje namjeravam predstaviti izvode iz tog teksta i pocinjem s pogledom na srbijanski zahtjev za izrucenje Ganica.
Sve će biti jasno već nakon onih famoznih "100 dana" nove Vlade Srbije. Ako jedna od prvih mera Ivice Dačića bude ukidanje svih službenih automobila za državne funkcionere, sa javnom preporukom da koriste gradski prevoz, tj. BUS PLUS sistem, ili svoje automobile za dolazak na posao, ponadaću se da se ipak radi o životnom ispitu.
A kada već govorimo o životu, on je pre dvadesetak godina, uoči tzv. događanja naroda u režiji Dačićevog idola i poslodavca Slobodana Miloševića, već položio neke ispite.
Pravila, pravila da bi me udavila i kičmu savila.
E moj Predsedniče. Vrhovni Komandante Vojske Srbije. Ako i malo držiš do Srbije, onda ova tri viša oficira Vojske Srbije moraju odmah na raport i 20% od plate. O čemu se radi?
(ili On the Far Side of the World)
U Beogradu, preko puta Cvetnog trga, na obodu Manješkog parka prisutna je neprekidno više od jednog i po veka zgrada u kojoj se događa Jugoslovensko Dramsko Pozorište iliti JDP iliti Jugodrp. Ulaz u teatar JDP je iz ulice Maršala Tita a ima i jedan od strane parka gde je scena Bojan Stupica. Prelistavajući sve transformacije koje su se u proteklom vremenu događale ovom zdanju, može se čitati ne samo sled događanja koja se tiču njega samog, već i istorija urbane matrice Beograda sažeta u jedan trajni i veoma otporni arhitekturalni arte fact koji se neverovatno brzo i uspešno prilagođavao prilikama i neprilikama. Sadanje pozorište je pretekla izgrađena zabeleška o Beogradu, jedna od retkih preživelih o svemu što beše po gradu u vek i po. Cena opstajanja uprkos nevoljama ratnim i mirnodopskim je dopisivanje teksta mnogo puta tokom vremena, štivo je prepravljano i dopunjavano novim rečima, posebno je gramatika usavršavana i prilagođavana društvenom jeziku koji je bio aktuelan i u upotrebi. Posle svega, pozorišno i arhitektonsko narečije je najviše profitiralo.
U Srbiji, danas, ne postoji ni jedna jedina auto škola u kojoj je moguće upisati obuku, polagati vozački ispit. Ni jedna jedina. Datum je 30.10.2013. godine.
Time je još jednom, Srbija pokazala da je jedinstvena država na planeti zemlji, u ovoj ligi nema nam takmaca.
Bravo!