Većini stanovnika na prostoru bivše SFRJ nisu potrebna nikakva istraživanja, analize ni naučna dokazivanja da bi im pokazalo kako žive. Zna narod dobro šta je sve prošao i dokle je došao ali zna dobro i oseća na svojoj koži onu mudru narodnu da se kasno kajati.
Eto na B92 je objavljeno kako istraživanja pokazuju da većina u četiri bivše jugoslovenske republike, danas nezavisne države, danas živi lošije nego pre 91. Istraživanje „Javno mnenje. 20 godina kasnije“, zajedno su sproveli ljubljanski Dnevnik, zagrebački "Jutarnji list" i B92.
U tekstu se navodi da:
Ovakve vrućine nisu baš najbolje vreme za pokretanja vrućih političkih i ostalih ozbiljnih tema. Eto prođe i NATO samit, i dalje idemo ka EU, arheolozi i dalje rade na Adi, Pero i dalje dokazuje da onaj nije uopšte on, jedni ne daju uzorak za DNK analizu, a od drugih niko i ne traži jer neće da kvare Peri posao, mi preispitujemo privatizaciju, a Obama podsetio da su SAD tokom poslednje decenije potrošile hiljade milijardi dolara na ratove i postavio pitanje prirode američkog angažmana širom sveta. Bi i ona drogirana pevaljka na Kalemegdanu , a ona američka "komičarka" pokaza da i oni imaju svoje budale i da ih ne treba tražiti jer se same jave.
Sve su to vrlo ozbiljne i teške teme o kojima se može pisati ali sam ovih dana skloniji da uživam u dečjim biserima kojih ima puno na internetu.
Čitaoca nikada ne treba suočiti sa sopstvenom glupošću, razljućeno je govorio osnivač kompleksne psihologije i rodonačelnik kolektivnog nesvesnog, Karl Jung čitajući Džojsa. “Uliks” je to, međutim, postigao, grmi dalje Karl Gustav. Da, osećao sam se glupo i ljutito. Knjiga uopšte nije htela da mi izađe u susret, ništa nije činilo ni najmanji pokušaj da se preporuči , a to prouzrokuje osećanje razdraženosti i niže vrednosti kod čitaoca. Da, zaista, ima knjiga koje kao da i nisu pisane za čitaoce, već za književne teoretičare i kritičare.* Ne znam da li je Jung čitao Muzilovog “Čoveka bez osobina”. Ja jesam. Bolje reći pokušao sam još 2006. g. kada je Muzilovo epohalno delo prevedeno na srpski jezik … i još uvek pokušavam.
“Ja ne znam kako se parada definiše po Vujakliji, a ponos ponajmanje“
Jovan Marić, TV Debata
У среском месту Н. Било је толико берберских радњи и погребних завода да је изгледало као да се становници града рађају само да би се обријали, потшишали, освежили главу лосионом и сместа умрли.
Овим ингениозим пасусом почиње роман Дванаест столица
Nama ne treba heroj. Mi ga već imamo. Nije svemoćan, ali nije ni sasvim nejak. Tvrdi da je razmišljao da izađe pred nas, svoje podanike, i da nas obavesti da živimo u drugačijem svetu. Zbog toga, siguran da herojima treba verovati, nikako ne mogu da shvatim zašto uporno
U sredu će žrebom biti određene grupe Evropskog prvenstva za rukometaše, koje će se od 15. do 29. januara 2012. godine održati u Srbiji. I pristrasno, iz ugla novinara koji godinama prati i živi samo rukomet, i nepristrasno, iz ugla ljubitelja sporta, mogu da tvrdim da će to biti jedan od najboljih sportskih „iventova“ , koje je Srbija organizovala, a po broju stranih navijača, verovatno i najposećeniji od svih takmičenja u timskim sportovima unazad decenijama
Istorija egzodusa, istorija je ljudske civilizacije. Setimo se Mojsija i starozavetnog egzodusa. Uostalom, zar nisu i naši preci, Stari Slaveni, krenuli u egzodus, negde iza ili oko Karpata, u pravcu jugoistoka Evrope? Pa, Čarnojević i velike seobe Srbalja, zbog turskog zuluma, sa Kosova i iz južne Srbije u srednju Evropu sve do St. Andreje i Pešte, pa albanska golgota... Ali, zašto da idemo tako daleko u istoriju? Slike egzodusa Srba iz Zapadne Slavonije, posle “Bljeska”, iz Kninske Krajine, posle “Oluje” i sa Kosova i Metohije, posle “Milosrdnog anđela”, tako su sveže.
Najnovije vesti: Klackalište se premešta u London, u Tejt Galeriju a mobiljke odoše svojim putem - u Linc, u grad pun pristalica idilične i krotke prirode. Evo i nekih novih podataka o dešavanjima na premijeri u Veneciji...
(NASTAVAK SCENE на klackalištu)
(Pređašnji, Mobiljke, Nedostaje tekst, Predrag Palavestra i drugi)
(konsultacije horova i u publike)
Dosada božja: Ovo bre neki desničari... ja sam levičar. Marksist.
Šaner 1: ... to sam i rekao...
Dosada božja: Onda nisam
Da li se virtuelni rat može pretvoriti u pravi? Drugim rečima: da li sajber napadi u računarskom svetu mogu da dovedu do rata u stvarnom svetu tj. do upotrebe pravog oružja i pravog rata i gde je granica? U budućnosti se to lako može desiti. Sjedinjene Američke Države razmišljaju o tome da sajber (računarske) napade na njenu infrastrukturu, računarske i informacione sisteme i mreže, smatraju aktom rata, a Pentagon zagovara mogućnost da koristi oružane snage kao odgovor na računarske napade. Ovim se otvaraju brojne ozbiljne dileme, pravne, tehničke, ali pre svega moralne - moglo bi se reći: otvara se Pandorina kutija i teško je pretpostaviti do čega to može dovesti.