Noć je bila tamna i gusta kao melasa. Gusta magla i gusta kiša, prokleti novembar, kao da nije mogao da bude drugačiji u veku najvećih klimatskih promena.
I ovaj mesec je gust. Svi ti načičkani datumi, promocije i proslave, priredbe i performansi, gomila nekakvih aktivnosti pod krovom jer ko bi sada smeo da se provodi napolju. Pored toga što je hladno i vlažno, lako te proguta noć. Stopa kriminala je stopa Jetija ili nekog prokletog trola i gazi ceo ovaj avetinjski grad. Toliko je više zavladalo bezakonje da se ni za ubistva ne ustaje iz stolice, izlazi iz stanice, pali rotacija. Moraš da imaš vezu u partiji pa da se neko potrudi da makar izađe na mesto zločina, kada ti pacovi ubiju nekog bitnog. I to je sve, izađu i ništa. Eventualno će se ponašati kao da si ti kriv i pokušati da reše slučaj na licu mesta.
Ako nikako, ni teoretski, nisi mogao ti to da uradiš svom najmilijem to je otprilike kraj istrage, jer dok su kod tebe kući i piju čaj od trešnje u gradu su se desila bar još tri slična ubistva.
I nikom ništa. Evolucija.
Obrnuo sam čun, čudan čun čučao je na gomili ekscesa, gomilu ekcema imam, da me nema, ne bih brinuo o svom povlačenju, uvlačenju, izvlačenju oštrice između korica i svega, između sveta i sopstvenog dupeta, da mi je da izađem na crtu, pa da procvetam, da mi je da otplovim, noćima sovim, s ovim, s onim, Sony dogori, izgori more iz noćne more, izmorim gore iz moćne Nore, haubica, tako me je zvao jedan ubica, nikakav opasan tip, samo sitni lovac, ubica ptica, sećam se još uvek njegovog lica, ali ime sam mu zaboravio
Umreću! Samo ću kljoknuti na asfalt i šlus! Stajao je iza grupe ljudi koji su na pešačkom prelazu čekali da se upali zeleno svetlo za pešake. Onda je mozak počeo da banalizuje! Padnem mrtav, ljudi se uzmuvaju oko mene, jedan čovek stavlja prst na karotidu i odmahuje glavom. Momak, neo panker mobilnim zove hitnu pomoć i policiju. Preturaju mu po rancu, jedan mangup pronalazi novčanik i otvara ga, gleda novac i kartice, krupna odlučna žena mu ga otima iz ruku: Čovek umro a ti bi da pjlačkaš, marš odavde! Neko klečeći pokušava da mu sa obe pesnice pritiska
Okružnom sudu Šabac
Predmet: Zahtev za rehabilitaciju Edipa.
Na osnovu čl. 1. 2 i 3. Zakona o rehabilitaciji (Službeni glasnik RS, br. 33/2006), zahtevam da Sud rehabilituje Edipa kao i nepoznat broj muškaraca, koji su na bilo koji način pretrpeli duševnu bol zbog posledica klevete nanesene ne samo Edipu, već i muškoj populaciji uopšte.
Duda je rekao da idemo na kafu i druženje. Dodao je i da ga tako zovem samo kad treba nekoga da bije, što je izmišljeni recidiv prošlosti, vremena kada smo bili malo mladji no što smo sada izuzetno mladi. Kao mesto okupljanja mi je, po treći put, naveo sokače pored Kalenca, gde brat Steve pilota, zvanog Gibon, ima kafić. Ima i ogromno drvo sa dobrom hladovinom, i još nešto, što nisam čula jer je Duda počeo da mi kašlje u uvo kao srpski pesnik romantičar. Za kraj je prokrkljao da mu je hripanje od alergije na ambroziju, koja muči svu omladinu, a njega naročito. Mene je već na polovini tog izlaganja zabolelo rame kojim sam držala telefon, jer me gnjave peti i šesti pršljen, dok mi je uvo zbog nanete buke otkazalo poslušnost.
neka se istopim / bez sunca/
misleći na tebe
eto
samo to sam htela da ti kažem
i da te pitam,
kakvo je nebo kod tebe?
uvek si tu
i kada nijednog oblaka