Čak i ja, koji se shodno stavu o našem estradno-kulturnom trendu baš ničem dobrom ne nadam kad je reč o prikazivanju songova koji se kandiduju za nastup na Euroviziji, bejah zatečen. Bejah zatečen uprkos tome što imam vakcinu: poslednjih godina to ne gledam da bih uživao u muzici (koje nema), već kao slučaj koji valja razmotriti. Naravno da estrada nije opera, i to se od nje uopšte i ne očekuje. No, estradi baš i nije mesto na Beoviziji, koja, naposletku, šalje nekoga ko će biti naš reprezent tamo negde. Dakle, ipak je na Beoviziji potrebna neka nijansa prilagođavanja, odlepljivanja od neestetske rutine. Međutim, ne samo da se to "odlepljivanje" nije desilo, nego je stvar otišla na suprotnu stranu – tako da ovo na Beoviziji više nije čak ni estrada. Jer i estrada, takva kakva je, napinje se da bar na nešto liči, da ne ide do totalnog dna. Ovo sada je sprat niže od estrade. Stvarno je teško bilo za gledati.
Dvosobni stan u centru Vrbasa ona je kupila 2007. godine. Kupoprodajni ugovor je overila u sudu, ali nekretninu nije upisala u katastar, pa je formalno vlasnik ostao prodavac, Željko Gardašević. U međuvremenu, protiv njega je
dan osmi
Spavala sam 5 sati. Spoljni svet je nastavio da postoji i bez mene. Više mi ništa nije nedostajalo. Za sve one konektovane ljude, jedna poruka: Svet se neće raspasti ako se vi ne pojavite u njemu. Takođe, ni vi nećete nestati ako se svet ne pojavi pred vama. Zaspala sam popodne, to mi se prvi put desilo. Nije da sam bila umorna, iscrpljena ili slično. Više sam to osetila kao potrebu i kao način da izađem iz sobe, a da ne prekršim pravilo koje sam sama postavila. Jedva da sam osećala bol u leđima. Izgleda da je reparacija nekada oštećenog tkiva pri kraju. Izgubila sam 0.4kg. Vode mi je ostalo.
Ma kakav (crveno-) crni dijalog u društvu!
Samo polilog. I unutrašnji monolog.
To može.
Dijalog nikako ne dolazi u obzir.
Jer, išao bih i ja u Zagreb, ali ne smatram sebe intelektualcem.
A i odbijam da raznosim čvarke po Dedinju.
dan treći
Spavala sam samo 5 sati. Probudila sam se čim je svanulo. Još u toku prepodneva osetila sam snažan nalet energije izazvan pojačanim lučenjem adrenalina. Mogla sam, čini mi se, da zaplešem i da ne stajem do zore. Međutim, uzbuđenje me je brzo napustilo. Do večeri sam primetila da mi se prsti na rukama i nogama ubrzano hlade i da ne mogu tako lako da ih ugrejem ni pored ćebeta i grejalice (istina je da je kasna jesen). Periferna cirkulacija je smanjena na minimum. Organizam je već shvatio da nešto nije u redu i povukao je krv iz manje bitnih delova ka vitalnim organima. Izgubila sam 0.7kg. Um se potpuno smirio. Nisam brinula velike brige. Kao da sam tek trećeg dana i psihički ušla u celu ovu priču.
Upravo taj citat mi se vrzmao po glavi dok sam u petak, 12. maja 2017. sa svega stotinak sugradjanki
Često se Google prevodilac učini kao velika štetočina, jer kada on preko jezika pregazi, za njim malo koji smisao reči preživi. Ali ponekad, toliko slučajno da se namernim čini, Google prevodilac za sobom ostavi apsurd svojstven samo živim bićima i to onim sklonim drugačnosti koji svet čitaju dirljivošću avangarde. Tako sam, onomad, natrčala na korejsku firmu džakaste odeće koja mi se stalno podmetala, i shvatila da to nije slučajno. Tamo je pomenuti prevodilac sa korejskog, preko engleskog, prevodio na srpski koji mu se učinio vrlo sličan ruskom. Rezultat je bio slomljeni jezik besmisla koji se pleo u osetljivu pesmu apsurda:
DO KRAJA CLOSEOYM
Tamno Plava Žena Jesen
Jesen Tanak Štrika Džemper
Boja: Vojska zelena
Grašak Protežu Pamuka Sa Dugim Rukavima
Niz staklo na prozorima slivale su se kapi kiše. Najpre sporo, dok jedna ne uhvati drugu, a zatim bi nestajale u trenu. Stakla na naočarima zaboravljenim pored Igre staklenih perli prelamaju svetlost koja dopire sa TV-a sa koga ne dopire ton. Staklo ekrana je musavo po ivicama. Prave se mala ostrva prljavštine koja su preživela krpu. Odvojena su od kopna prljavštine koje se u tankom sloju hvataju na sam rub stakla. Neizbrisivo kopno i arhipelag koji nema ko da obriše. Staklo u kupatilu je primilo na sebe više od trideset Judinih kovanica i sada mi, premazano srebro nitratom, svakim danom izdaje ko sam, a ja to ne konstatujem. Vidim samo bradu od tri nedelje. Staklo sijalice u kupatilu ne ispunjava svoju svrhu. Bolje se snalazim u mraku. Obrijaću se sutra po danu. Možda.
prozaičnost jave stoji nasuprot proizvoljnosti sna - ili je možda obrnuto? ( г. Дарко Тушевљаковић)
затекнем се у мислима без разлога о догађањима лишеним смисла и одредишта, посебно јутром, ја неизлечиви пецарош, док запиљен у одраз ме у мутној води меандра дунавског, подно Села нам, месим ноклу, полуразбуђен,чучећи на полупотопљеном корену врбе комбинујући како да се што спретније провучем кроз још 1 дан пензионерског живота ми додељеног