Sam, potpuno sam u svojoj pustinji. Oko njega u nedogled. SAM! Da li hoda, korača? Ne zna. Da li razmišlja? Da. O čemu? Ne zna. Misli se kovitlaju bez konca i kraja, nepovezane, nijedna se ne zadržava ni delić sekunde, odlaze ne zaustavljajući se, samo odlepršaju i kao da ih nije ni bilo. Već ga zatrpavaju nove, nove, nove ali i one traju tek tren. Bacio je pogled metar, dva ispred sebe. NIŠTA. Nema peska, nema ničega, pustoš dokle god oko dopire na svih dvesta sedamdeset strana. Počinje da shvata, nije on u pustinji, pustinja je u njemu! Uz ogroman napor volje uspeo je da zadrži
НЕКЕ СТВАРИ ДОЂУ КАСНО, А НЕКЕ...
У ИЗДАЊУ СРПСКЕ КЊИЖЕВНЕ ЗАДРУГЕ
Збирка изабраних приповедака и прича „Српски сафари“ Миливоја Анђелковића носи поднаслов „некоректне приче“ јер прати развој српске културне и националне идеје
Bilo je to početkom februara 1942. godine. Držali su Nemci u jednom zatvoru u Srbiji veliku grupu komunista, koji su obavljali teške fizičke poslove. Mnoge od njih planirali su da streljaju tokom narednih meseci. Međutim, stigla je informacija da će u čast Hitlerovog rođendana, koji se približavao, jedan broj biti pomilovan. Šuškalo se da bi njih 20 moglo biti pošteđeno smrti. Ne bi bili pušteni na slobodu, naravno, samo bi ostali živi... do daljnjeg. Naredba o pomilovanju bila bi pročitana u poslednji čas, pred samo streljanje.
Međutim, kad se o nečemu šuška, to
Zadovoljstvo mi je da ugostim našu blogokoleginicu Kristinu, neumornog borca protiv najrazličitijih problema u našem društvu.
Skorašnji protesti radnika Zastave, ups, Fijata, prošli bi za mene nezapaženo da se slučajno tata nije obreo na Novom Beogradu i zapao u gužvu. Tako sam saznala da su došli do Beograda.
Nekako sam se sa početkom leta već navikla na te proteste malinara, čeličane Smederevo u nekim sekvencama i naravno fabrike za automobile u Kragujevcu.
Događalo mi se da... naizgled iznenada, neočekivano. Uleti tako u moj tadašnji život. Ne znam kako. Ni ko je. Onda se upoznamo. Onda ostane i počne da se dešava nešto. Među nama. Ili iščezne kao da je nikada nije ni bilo. Sećanje na to kratko ili dugo bivstvovanje. U mom životu. Traje do današnjih dana. Priznajem da se nekih likova ne sećam. Sećam se izgovorenih reči. Pojedinih delova tela. Lica, često ne. Situacija, da.
Prošlo je pedeset godina. Na poslednjoj izložbi. Pruža mi ruku. Obučena je u Šanel kostim boje breskve. Ja sam... Prošlo je ustvari četrdesetsedam