Zadovoljstvo mi je da ugostim našu blogokoleginicu Kristinu, neumornog borca protiv najrazličitijih problema u našem društvu.
Skorašnji protesti radnika Zastave, ups, Fijata, prošli bi za mene nezapaženo da se slučajno tata nije obreo na Novom Beogradu i zapao u gužvu. Tako sam saznala da su došli do Beograda.
Nekako sam se sa početkom leta već navikla na te proteste malinara, čeličane Smederevo u nekim sekvencama i naravno fabrike za automobile u Kragujevcu.
U mom mikrosvetu imala sam bliski susret slične vrste kada sam otišla na razgovor u subvencionisanu fabriku u Rumi, ponos naše nove ekonomije. Da sam kojom nesrećom dobila tamo posao, sigurno bih išla juče na proteste, prosto da vežbam kad zlu zatreba.
Jer to su montažne barake napravljene da se lako montiraju i lako razmontiraju, sa mega subvencijama - verujem da je svakom stranom investitoru upala sekira u med.
Da sam došla u Potemkinova sela, postalo mi je jasno posle razgovora sa direktorkom kadrovskog koja je na intervju kasnila vise od sat i po vremena. Razlog mog čekanja je bio i taj da busevi za Rumu idu jednom dnevno, pa sam svakako morala da sačekam taj jedan koji se vraćao negde predveče za Beograd.
Naslušala sam se svakakvih pitanja na razgovorima za posao, ali ova su bila na vrlo niskom nivou, sa sve katastrofalnim ponašanjem direktorke, što je za mene bio dovoljan signal ozbiljnosti investitora. Ako bira takav kadar, onda je jasno koliko mu je taj ogranak fabrike u Rumi značajan.
Iskreno bih volela da sam jako pogrešila i da će ovakvi vidovi investicija dati dobar rezultat, da ne budu nastavak legende o čeličani Smederevo, gde su neki pogrešno razumeli gvožđe umesto grožđe.