Jedne godine, usred sankcija, vraćala se naša juniorska kik-boks reprezentacija sa Evropskog takmičenja u Italiji. ''Lasta'' im je bila jedan od sponzora i odvezla ih do Budimpešte, ali, kad je trebalo da autobus pođe po njih, isprečio se problem - nije mogao prazan autobus, bez putnika da uđe u Mađarsku.
Tako mi se nenadano pružila prilika da na dan skoknem s prijateljicom do Budimpešte, popijem jednu kafu u ''Kempinskom'', pojedem kolač u čuvenoj poslastičarnici kojoj zaboravih ime, da se uz pesmu s ekipom koja je tada donela neki rekordan broj medalja vratim za Beograd, ali mi se desilo još jedno 'čudo'.
Na samom aerodromu, dok smo sačekivali našu ekipu, odjednom se pojavila grupa od dvadesetak mladića u narandžastim kimonima i hakamama, napraviše 'živi zid' u obliku pravougaonika i kada se kroz staklena vrata pojavio jedan kosooki, ne mnogo uočljiv par - započeli su izvođenje vežbi i kata. Svima nam je zastao dah, a na licima tog para se videlo iznenađenje, radost, zadovoljstvo... Ispostavilo se da je to neki čuveni učitelj još čuvenije Šaolinske škole koji je došao da održi petodnevni seminar u Budimpešti.
Od mog iznenadnog putovanja i sve lepote Budimpešte - ovaj prizor mi je ostao kao najupečatljivije sećanje i doživljaj. Zbog lepote, iznenađenja, raskoši boja, svetlosti, ali najviše zbog nenadane, nepomućene radosti.
Slično osetih i sad, dok sam gledala ovaj klip koji mi se upravo ušunjao u inbox.
Recite, zar nije sjajno? Tako bih im se rado pridružila. A vi?