Ana Radmilović:
Da li Srbi treba da izadju na izbore koje raspisuje kosovska vlada? Da li na taj način daju legitimitet vladi koja jeste sačinjena od bivših (koji nikad ne mogu biti bivši) terorista, ljudi koji su svoje živote založili i potpuno posvetili „oslobodjenju“ Kosmeta od Srba, koji su, što je najtužnije od svega, na kraju taj svoj cilj u velikoj meri i ostvarili? Ostvarili su ga, istina, uz veliku pomoć Srba i Republike Srbije, još od vremena kada je Srbija bila u sastavu Jugoslavije. Ostvarili su cilj i oslobodili ili oteli Kosovo, na prvom mestu, uz pomoć srpske gluposti; uz pomoć svih srpskih vlada koje su, svaka na svoj način, i svaka svojim nečinjenjem ili katastrofalnim činjenjem, svesrdno pomagale ovaj projekat – da Kosovo više ne bude Srbija. Ukratko, Srbi treba da izadju na izbore koje raspisuje kosovska vlada i to zaista nije pitanje statusa, nego je pitanje praktične prirode. Pitanje opstanka, kada ta reč ne bi bila otrcana i spadala u grupu srpskih reči koje uglavnim znače paravan za sve zamislive i nezamislive nečasne radnje koje su mnogi obavljali zaklanjajući se „opstankom“ Srba na Kosovu.
Tačno je da ne treba kritikovati samo svoju stranu, gledati loše u svojim ljudima i optuživati svoj narod za sve nesreće koje su ga zadesile. Tačno je da Srbija nikada ne sme da prizna neko nezavisno albansko Kosovo kao i da ničija neće goret' doveka. Tačno je, medjutim, i da Republika Srbija nema nameru da brani srpsko Kosovo nikako do diplomatskim putovanjima Vuka Jeremića; nema vojske, nema policije, nema Rusa... i nema nigde nikoga... na Kosovu tragikomična slika: raspala se srpska strategija na tisuću komada - srpska sela napuštena, a u gradovima nas i nema, lokalna vlast koja paralelno funkcioniše po srpskim sredinama ni sama ne shvata sebe ozbiljno, ne postoji i nije nikakav faktor ni u Srbiji ni na Kosovu. Postoji samo novac koji su uzeli pojedinci u vreme kada je biti kosovski Srbin bilo sjajno zanimanje. Ali, i to je već opšte mesto i najbeznačajniji argument u prilog izlaženju Srba na izbore kvazi – države. Beznačajan je i sto puta ponovljen argumet da su se redovno izabrani, pobednici na srpskim izborima, predsednici srpskih opština na Kosmetu pokazali uglavnom gorima po Srbe nego što je to arhi - neprijatelj ikada mogao, te da je Srbima svejedno, ako ne i gore, da budžetom koji im je namenjen raspolažu uglavnom kriminogene individue koje se kriju iza nacionalnih parola, izlizanih, dosadnih, devastiranih, na kraju, parola koje su nekada davno nešto i značile dok ih se najgori medju nama nisu dohvatili.
Drugi, nešto manje beznačajan argumet je „racionalizacija“ koja svakako neće mimoići kosovske Srbe, iako ih se teši da će biti manje otpuštani od ostalih, običnih Srba. „Racionalizacija“ do koje će morati da dodje i zbog koje će veliki broj ljudi ostati bez plata koje primaju kao zaposleni na već deset godina nepostojećim radnim mestima (kao na primer sud) jeste argumet zato što se Srbima koji izlaze na izbore preti otpuštanjima. Iako ne eksplicitno, ministarstvo za KiM je jasno dalo do znanja onima koji se pojave na izborima – neka više ne računaju na srpska radna mesta, „ne jer je to neka ucena, nego jer prosto neće ljudi fizički moći da obavljaju dva posla u isto vreme“. Dok je normalno da ljudi fizički ne obavljaju nijedan posao i da za to neobavljanje uredno budu plaćeni, jer su oni Srbi sa Kosova... a ne neki obični, bez veze Srbi iz Srbije kojima je lako...
Grozno zvuči, ali istina je da su kosovski Srbi vaspitavani da se ponašaju kao lica sa posebnim potrebama i da je surovo, da je nepošteno optuživati ih za nešto što nije njihova krivica nego državni projekat koji je mnogo stariji od ratova devedesetih... Nije pošteno okriviti ih, ali nije normalno i produžavati njihov status maloletnika, izdržavanih lica, onih kojima se mora pomagati dok ih se sa druge strane ne sme pozivati ni na kakvu odgovornost – jer su oni, zaboga, ostali na braniku otadžbine. Da iko u to veruje, da je ikome stalo do jakih srpskih zajednica na Kosovu – srpska bi država sama učestvovala, sama bi pomagala one koji će se pojaviti na „kosovskim“ izborima i ne bi igrala svoju večitu i već svima dobro poznatu i dosadnu dvostruku igru, gde se sve i uvek, pa čak i ono što ne mora tako, radi „ispod žita“. Naime, sve su srpske stranke postavile „svoje ljude“ u pripremne timove na Kosovu. Pripremne timove, za izbore i decentralizaciju (po Ahtisariju), treba podsetiti, organizovala je Medjunarodna civilna kancelarija Pitera Fejta u saradnji sa „kosovskim“ institucijama.
I tako stižemo do trećeg argumenta zašto Srbi treba da izadju na „kosovske“ izbore. Velike (a i male) srpske stranke koje zvanično deklamuju kako Srbi „nipošto ne smeju da izadju na te izbore jer će tako, naravno, priznati nezavisno Kosovo“, sa druge strane nisu propustile priliku da „ubace svoje ljude“ (da upotrebim taj policisjki izraz) u sve pripremne timove, nadajući se da će tim timovima zbog premale izlaznosti Srba na izbore – ostati važna uloga u lokalnim samoupravama. Stranke su, dakle, rasporedile svoje ljude na „strateškim mestma“ i sada im se najmanje isplati da se kosovski Srbi predomisle i glasaju, jer bi to značilo da izabrani mogu da budu i oni nad kojima je teže uspostaviti kontrolu. Ako se nema potpuna kontrola, to znači da se ne raspolaže budžetom koji će srpske opštine dobijati od vlade u Prištini.
Zvuči grozno, kao i prethodni argument, ali ono što se, nažalost, uvek ispostavlja kao istina je sledeće: ako ne znaš zbog čega se neki političar zalaže za nešto naizgled sumanuto – prati put novca i biće ti jasno. Nažalost, srpski političari koji pozivaju ljude da ne izadju na izbore znaju, mnogo bolje nego ti koje pozivaju, da će Kosovo još neko vreme biti pod protektratom EU i SAD i da će Republika Srbija sve manje biti u stanju, a da će gradjani Srbije sve manje biti voljni, da se šalje novac na neko Kosovo odakle već dvadeset godina stižu samo strašne vesti i koje se samo ispisalo iz Srbije mnogo pre nego što su Albanci samoproglasili neku fiktivnu nezavisnost.
Novcem koji bude stizao iz raznih fondova kao i iz Prištine raspolagaće predstavnici srpskih zajedica koji budu imali legitimitet dobijen od medjunarodne zajednice , što znači - ne oni koje su Srbi birali na srpskim izborima, koje medjunarodna zajednica naziva „paralelnim vlastima“, i koje su na nekim mestima, kao Gračanica ili Goraždevac, sami već i smenjivali. To, opet, znači da će novac biti ili u rukama onih koje Srbi izaberu na „kosovskim“ izborima ili, ukoliko Srbi ne izadju u dovoljnom broju, u rukama članova pripremnih timova za decentralizaciju, a koji su, opet, na ta mesta došli uz blagoslov i pomoć svojih stranaka i koji će, na kraju, istima i polagati račun – ili, preciznije, novac koji će biti u njihovim rukama, biće na raspolaganju strankama iz kojih su potekli. Pitanje koje se ovde nameće je sledeće: a zbog čega, ako je sve to tako (a tako je) to nije moglo da uradi na jasan i transparentan (da uoptrebim taj najomraženiji izraz) način, tako što se ljudi lepo pozovu na glasanje, a ovi iz pripremnih timova budu stvarni kandidati na „kosovskim“ izborima? Da li zbog toga što predstavnici srpskih lokalnih vlasti, članovi srpskih stranaka koji dobijaju direktive iz Beograda, ne smeju da „se okrenu ka Prištini“ (kao da to znači da više „ne gledaju ka Beogradu“) jer se plaše da će ih Beograd nakon toga konačno i definitivno pustiti niz vodu, što u prevodu znači da neće više slati novac na Kosovo? Da li zbog toga što im još uvek nije jasno da se to već uveliko dešava, da je sve očiglednije, da su od izmeštanja koordinacionih tela MUP-a Srbije koja su izdavala lična dokumenta Republike Srbije, preko izbacivanja iz novog viznog režima, pa do uspostavljanja prave granice izmedju Srbije i Kosova srpske vlasti učinile sve da udovolje zahtevima EU i SAD po pitanju Kosova, a zarad E integracija? Da li zbog poslovične srpske sklonosti da se sve radi tajno i konspirativno, što pruža neopisivo mnogo više mogućnosti za manipulacije... tek oni zaista igraju duplu igru. Sa jedne strane, preko „svojih ljudi“ imaju pristup sredstvima iz fondova, a sa druge strane prete i ucenjuju narod da ne izadje na izbore kvazi – države Kosovo i ponavljaju mantru o tome da je izlazak na izbore priča o statusu, a ne o preživljavanju.
Na kraju, umesto četvrtog argumenta, mogu samo da postavim pitanje koje se ne odnosi na Srbe s Kosova nego na sve Srbe zajedno a odgovor na nju bi mogla da da samo vlada Repblike Srbije. Zbog čega, ako zna (a zna) stanje stvari „ na terenu“ zvanična srpska politika i dalje insistira na tome da se ne izadje na te izbore? Zbog čega je čak i crkvu uključila u kampanju protiv izlaženja na izbore? Da li zbog nezainteresovanosti, što je čak i bolje od onog drugog mogućeg odgovora koji bi se ticao nekih namera koje Srbija ima sa Kosovom a o kojima neće javno da govori?
Po istraživanjima Stratedžik marketinga čak 41% gradjana Srbije misli da kosovski Srbi treba da izadju na izbore koje raspisuje vlada Kosova, oko 20% misli da ne treba a ostali nemaju stav. Stratedžik marketing je, kao što se zna, firma koja je veoma bliska vladi Srbije i koja, ako može tako da se kaže, ne samo što „istražuje“ javno mnjenje već i utiče na njega svojim formulacijama pitanja i nekim, ne baš uvek, najtačnijim procenama. Stratedžik marketing, recimo, prejudicira. A on kaže, drugim rečima, da Srbi treba da izadju na izbore. I zbog čega onda zvanični Beograd nastavlja sa svojim, istina sve tišim, ponavljanjem poziva na bojkot? Zbog čega, ako se pokazalo već mnogo puta da je na štetu a nijednom na korist, srpska politika uvek mora da bude dvolična i da se stvari rade tajno, a da se nešto suprotno onome što se zaista dešava uporno ponavlja javno, da se stalno bude u nekoj konspiraciji, da se zameću tragovi... Čitav projekat neodoljivo liči na „projekat RSK“, koji se, kao što znamo, završio tako što su ljude vadili iz izbegličkih kolona i trpali u stočne vagone, pa ih slali na srpsko Kosovo, da budu pojačanje... a sada beogradska pozorišta, kada idu na svoja gostovanja, malo zaobidju Knin pa idu u Zagreb.