"KISS je delanje, Occam oštrica je razumevanje"U rasponu od sedam vekova među ljudima, a u sasvim različitim oblastima, se javlja jedna te ista, šarmantna, zavodljiva, skoro utešna (i meni tako očigledno istinita) ideja o - neizbežnoj jednostavnosti svega. Ideja koja nam je (paradoksalno) izgleda tako neverovatno komplikovana da je ljudi sasvim retko pominju ili primenjuju, ako uopšte.Kao da ljudi ne vole kad je jednostavno.
Ideje jednostavnosti su o tome kako je sve ono što ljudima nije jasno, nad čim su zapitani i što vide kao privatni, sopstveni, naučni, istraživački ili opšti problem, sve ono što nam izgleda sasvim nerešivo, da je sve to ustvari takvo da, pre ili kasnije, (našim radom ili samo od sebe), dobije jasnoću, rešenje, odgovor koji je upravo najjednostavniji mogući od svih mogućih odgovora i rešenja koji su nam (možda) padali na pamet.
Od ovih dveju ideja razdvojenih vekovima, prva - Occam`s razor (Okamova oštrica, britva, sečivo) potiče iz XIII veka, a druga - KISS iz XX veka.
Occam`s razor (oštrica, britva, sečivo)
Occam`s razor je izraz kojim se definiše princip da je "obično najjednostavnije rešenje upravo ono koje je i tačno, ako ih u početku ima više različitih po složenosti", ili princip da ako postoji više različitih teorija, obično je tačna ona sa najmanje pretpostavki, ona koja je najjednostavnija po broju delova, odnosno sadržaju. Drugim rečima - rešenja svakog i bilo kog problema moraju imati najmanji mogući broj pojedinačnih delova (po mogućstvu prost broj, dodala bih ja).
Entia non sunt multiplicanda praeter necessitatem
(ne umnožavaj ništa iznad neophodno potrebnog - pojednostavi koliko god možeš)
Ideja se pripisuje učenju iz XIII veka, usvojena je kao autorstvo William of Ockham (Occam, Hockham), engleskog fratra i učenjaka čiji se dan u Engleskoj obeležava uskoro, 10.aprila. Inače je njegovo delo izvršilo dalekosežan uticaj na razne ljude, na naučne, filozofske, umetničke oblasti i pravce vekovima kasnije.
KISS princip
KISS je akronim engleskih reči Keep It Simple and Stupid (ponekad i "keep it simple, stupid!" ili "keep it short and simple") i kao takav se pripisuje Clarence Johnson-u, aviokonstruktoru i jednom od izuzetno zanimljivih ličnosti i dizajnera aviona XX veka koji je posebno čuven po svojim PRAVILIMA (14 pravila) za ponašanje koje "neminovno dovodi do uspeha svakog inženjersko-dizajnerskog projekta". Možda ne sasvim iznenađujuće, svoju široku primenu "KISS" je našao u raznim vrstama dizajna, u minimalizmu, ali i naročito kod - IT projektanata, programera i uopšte u IT industriji XX i XXI veka.
"The KISS principle most likely finds its origins in similar concepts, such as Occam's razor, and Albert Einstein's maxim that "everything should be made as simple as possible, but no simpler".Leonardo Da Vinci's "Simplicity is the ultimate sophistication", or Antoine de Saint Exupéry's "It seems that perfection is reached not when there is nothing left to add, but when there is nothing left to take away"."
Kaže se:
"KISS je delanje, Occam oštrica je razumevanje"
Ima smisla, kokanda.
Ima li od ova dva principa, domišljena u razmaku od sedam vekova ikakve koristi za našu svakodnevicu, za posao, slobodno vreme, zabavu, porodicu, socijalne veze, bilogde i bilokako ?
Meni se čini da - ima, itekako.
John Maeda je jedan od autora koji se bave jednostavnošću i napisao je i knjigu "Laws of Simplicity" sa željom da ideje jednostavnosti pretoči u praktičnu stvarnost od koje čitaoci mogu imati koristi (osim što se lepo mogu zabaviti čitanjem) kroz svojih 10 zakona jednostavnosti (Redukovanje, Organizovanje, Vreme, Učenje, Razlikovanje, Kontekst, Emocije, Poverenje, Neuspeh, Jedan).
Za mnogo stvari iz svakodnevice se brzo i lako mogu naći odgovori i objašnjenja na dva (na prvi pogled nejasna ili čak teška) pitanja koja Maeda postavlja : "kako možeš pojednostaviti nešto?" i "koliko komplikovano nešto mora biti?"
How simple can you make it? | ![]() | How complex does it have to be |
Pitanja deluju šašavo sve dok se ne primene na recimo - mobilni telefon (koji svi imamo), dakle "koliko od svih mogućih njegovih funkcija stvarno koristimo i šta će nam one koje ne koristimo uopšte?". Ili - "koliko nas stvarno pročita dugačka uputstva za aparate koje kupujemo, a ako ne čitamo što ih stavljaju uz aparate?", ili - "da li nam treba neka stvar iz ormana koju nismo dodirnuli više od godinu dana, a čemu služi ako nama ne treba?", ili - "koliko komplikovano radimo nešto (bilo šta) i da li bi mogli da to isto radimo na jednostavniji način?". Maeda ima jednostavnu ideju - „ako ti se učini da je nešto nepotrebno i da doprinosi komplikovanosti dizajna, onda verovatno TO i JESTE , pa ga lepo UKLONI, obrij ga kao penu Okamovim sečivom..."
I sam pokušaj da "svu nepotrebnu penu i sapunicu komplikovanog" odstranimo sa nečeg suštinski jednostavnog upotrebom Okamovog sečiva ili KISS principa može nam doneti sasvim neverovatne i neočekivane rezultate. Zabava ne izostaje, u svakom slučaju.
Zanimljiva stvar je što sasvim mala deca sasvim prirodno "teže" svemu jednostavnom, najjednostavnijem mogućem, uključujući način na koji komuniciraju sa drugima - pitaju "zašto?" sve dok ne dobiju nekakav odgovor kojim bar delimično budu zadovoljni. Ta jednostavnost komunikacije zameni se svom mogućom komplikovanošću komunikacije kad deca odrastu, kao da svet odraslih ljudi svaku jednostavnost smatra - nepristojnom i neprihvatljivom, A ne mogu je izbeći, nikako.
Ta dečja strast za jednostavnošću, za jednostavnim, za "sancta simplicitas" u svemu što nam na prvi pogled izgleda komplikovano i sasvim nerešivo i nedokučivo je strast koja se može uvek ponovo steći, naučiti i negovati i kad prestanemo biti deca, tako ja mislim.
Čini se, ponekad, da se ljudi retko toj strasti prepuštaju, kao da im komplikovanost svega, sama po sebi, pruža utisak zatvorenog utočišta u odnosu na otvorenost i svetlost - jednostavnosti. A nije tako, ustvari.
Jednostavnost je uvek moguća...
A ljudi će uvek radije trošiti vreme na dokazivanje da jednostavnost NIJE moguća i da sve MORA biti komplikovano nego na smišljanje koliko jednostavno sve i svašta ipak MOŽE biti...