kako je moguće da je trgovinska razmena Srbije sa Kinom milijardu dolara i da je 40 odsto odeće u Beogradu kineskog porekla, a da nadležni tvrde da imamo tako malo njihovih radnika sa dozvolom za rad, tek nešto više od dve stotine.
- Inspekcija rada kontroliše samo strane državljane koji su legalno prijavljeni. Očigledno je da se ne proveravaju mesta gde stranci rade na crno. Kinezi na svakom drugom ćošku imaju radnje. Navodno, u Srbiji rade samo 223 državljana Kine, a samo u Beogradu postoji oko 340 kineskih radnji, u Novom Sadu ih je 57, ai ma ih, naravno u gotovo svakoj varoši u Srbiji. Treba uzeti u obzir i ljude koje prodaju i transportuju robu, a tu su i njihove porodice. U Srbiji postoji preko 1.500 kineskih prodavnica, pa je više nego jasno da u našoj zemlji boravi znatno veći broj radnika iz Kine. Ovo su podaci od prošle godine, a danas ih je verovatno još više
Priča ima obrise urbane legende, ali sudeći po novinskim člancima i nije. U povratku s mora, poreski inspektor svratio sa porodicom na čuvenu leskovačku pljesku. Oštrom oku nije promaklo da nije dobio račun pa je dunuo u pištaljku i uskoro je izvršen desant na (ne)fiskalni Leskovac. Iz poreske uprave u Nišu mobilisane su sve raspoložive snage. Epolog je da je privremeno zatvoreno 29 lokala (kioska brze hrane i restorana) u Leskovcu. To podrazumeva i kaznu od oko 100 000 dinara i zabranu rada od 5 do 30 dana.
Mi građanio koji plaćamo porez trebalo bi da se radujemo takvom potezu savesnih poreznika. I ja bih voleo je to tako. Ali izgleda da nema razloga. Evo šta kaže jedan od preživelih svedoka desanta:
- Mi uvek izdajemo fiskalne račune, o čemu mogu da posvedoče naše brojne mušterije. Došli su muškarac i žena i zatražili po jedan sendvič, rekavši da se strašno žure. Konobar im je pružio sendviče i rekao da sačekaju račun, ali oni su brže-bolje otišli.
Nekako me rukopis desanta mnogo podseća na situaciju o kojoj sam pisao pre mesec dva kada je poreska inspektorka odglumila majku koja kupuje pljeskavicu za bolesno dete a nakon toga držala uhićenom prodavačicu koja nije izdala fiskalni račun jer je ugasila kasu nakon kraja rada. Tom prilikom je radnica preživela infarkt a ujutru i šlog. Inspektorka je tvrda srca bila pa je pod infarktom nije pustila.
U naslovu spominjem Kineze... Tamo nekad je uvezeno par stotina hiljada Kineza za potrebe režima Slobodana Miloševića.
Sagovornik „Revije92“ se pita kako je moguće da je trgovinska razmena Srbije sa Kinom milijardu dolara i da je 40 odsto odeće u Beogradu kineskog porekla, a da nadležni tvrde da imamo tako malo njihovih radnika sa dozvolom za rad, tek nešto više od dve stotine.
- Inspekcija rada kontroliše samo strane državljane koji su legalno prijavljeni. Očigledno je da se ne proveravaju mesta gde stranci rade na crno. Kinezi na svakom drugom ćošku imaju radnje. Navodno, u Srbiji rade samo 223 državljana Kine, a samo u Beogradu postoji oko 340 kineskih radnji, u Novom Sadu ih je 57, ai ma ih, naravno u gotovo svakoj varoši u Srbiji. Treba uzeti u obzir i ljude koje prodaju i transportuju robu, a tu su i njihove porodice. U Srbiji postoji preko 1.500 kineskih prodavnica, pa je više nego jasno da u našoj zemlji boravi znatno veći broj radnika iz Kine. Ovo su podaci od prošle godine, a danas ih je verovatno još više – smatra Rajić.
Kineska roba zauzima značajni deo sivog tržišta u Beogradu.
- Siva ekonomija je zauzela čak 40 odsto tržišta u Beogradu, a od toga je polovina robe stigla ilegalnim putem u Srbiju. Da bi Nacionalna služba za zapošljavanje imala dobru evidenciju, mora bolje da sarađuje sa MUP-om, koji registruje ulazak u zemlju na graničnim prelazima. Njihove službe treba da se povežu i prate gde borave kineski državljani koji uđu u Srbiju, a koji po pravilu nikada ne dolaze sami, nego sa porodicom.
Postavlja se pitanje, zbog čega nadležni gotovo namerno žmure na ovaj problem, naročito kada je zbog krize uništenaa tekstilna industrija, mnogi ljudi su ostali bez posla, a kineska konkurencija sa sivom ekonomijom dodatno otežava situaciju?
- Država je devedesetih godina prošlog veka dozvoljavala Kinezima da dolaze u Srbiju i očigledno je da su te poluge i dalje veoma jake – smatra Rajić.
Većina nas je opravdano sumnjala da su dovedeni da glasaju za crveni režim. To ne znam koliko je tačno ali znam da množim.
100 000 kineza x 2000 dolara po glavi = 2 000 000 dolara za ženu sa cvetom u kosi.
Računao sam, naravno, srednju tarifu.
I dobro. Mi smo ih uvezli, oni su se razbežali (i)legalno po evropi, ali je određen deo njih ostao u Srbiji. Mali broj njih je postao sanitarna atrakcija u tzv "Kineskim restoranima". Sećam se priče da je prvi restoran sa orjenta bio umalo koban za sanitarnog inspektora koji je utvrdio da desetine Kineza spava u kujni i da isto posuđe u kome se kuva koriste za sopstvene sanitarne potrebe (kuponje, pranje veša, uriniranje?!).
Ali to je samo manji deo uvoza made in China. Ostatak pravoslavnih Kineza radi po VIP kineskim prodavnicama. Kažem VIP jer su oslobođeni obaveza da imaju prijavljene radnike i da plaćaju porez. Možda nezvanično ali faktički - DA. Evo recimo iskustvo jedne naše ogorčene sunarodnice:
Pre par dana, odem ja tamo i kupim robu u vrednosti od 250 dinara. Na kasi je umesto kineskog državljana sedela naša državljanka. Pokušaj da me natera da platim bez fiskalnog računa joj nije uspeo, pa je pristupila listanju sveske sa popisom šifri tražeći neto što košta 250 dinara. Tražila sam da mi se izda fiskalni račun za robu koju sam kupila. Ona je huktala, gledala me pogledom ubice, i samo to njeno psihičko stanje je dovelo do toga da ona besomučno okreće listove one sveske a da se iza mene napravi red potrošača.
I ne bi bilo nikakvih problema da potrošači nisu preko mene, ali bukvalno, pokušavali da plate i da idu. Bacali su joj pare uz opaske
- A bre, ime dotične, odkud tolika gužva sad?
- Pa šta da radim – odgovara ona – kad imamo jednog KULTURNOG kupca.
Čak i ja imam lično iskustvo. i pored empirijski potvrđenog pravila da je najefikasnije proizvod kupljen u kineskoj prodavnici baciti u kantu za đubre bez upotrebe izvršio sam mali opit dostojan najboljih mistery shoper-a. Šetajući Nišom ili Nišem, kako se već kaže, obišao sam 4 Kineske prodavnice i žrtvovao par stotina dinara kupujući proizvode polupoznate i nepoznate namene. Ne da nisam dobio račun, nego nisam ni uspeo da uočim gde je naplatno mesto i kasa. Kolege iz otadžbine Bate Živojinovića su mi vraćali kusur ili iz džepa ili iz pederuša.
Nađoh u starim novinama da Kineska ambasada intervenisala kad je u Beogradu zatvoreno par Kineskih radnji zbog UTAJE POREZA i vrlo uverljivu izjavu poreznika:
" Kada smo u vanrednoj kontroli zatvorili brojne lokale Kineskog tržnog centra, u dva navrata dolazila je i delegacija Kineske ambasade, ali nismo popustili. " ...I baš tada kroz kadar prođe mrmot koji mota foliju na čokoladu.
I za kraj da načnem temu o kojoj planiram da pišem. U Srbiji ne postoji nijedan kineski grob. Nema ni u Njujorku a ni nigde u zapadnoj Evropi. Jedan moj prijatelj, a pretpostavićete koji, dok je bio ministar unutrašnjih poslova, prisustvovao je sastanku INTERPOL-a na kome je postavljano pitanje "Gde se sahranjuju Kinezi?". Od kad sam to čuo prelazim na drugu stranu ulice kad naiđem na kineski restoran.
Čitam ovaj tekst... Možda sam malo bio oštriji prema kolegama Kinezima, ali ništa netačno nisam napisao. Nego me sad muči šta da napišem u zaključku teksta. Deluje da naš poreski sistem i država ima VIP poreske obveznike iz inozemstva i "uobičajene sumnjivce" na jugu Srbije.
EDIT: Za one koji ne umeju ili ne žele da se pozabave ovim što sam napisao već sopstvenom interpretacijom da malo titlujem radnju. Ovo je blog o dvostrukim aršinima poreznika.