Autor: Rodoljub Šabić
Potaknuti nedavnim monstruoznim zločinom u kome je silovana a potom i ubijena osmogodišnja devojčica, novinari jednog našeg dnevnog lista pokrenuli su akciju pod nazivom „Marijin zakon".
Ideja je bila da se utiče na vlast da se energičnije suprotstave rastućem seksualnom nasilju nad maloletnicima. Dobra ideja bez sumnje, nije slučajno da je naišla na javnu podršku mnogih. Sticajem okolnosti poseban akcenat je stavljen na ideju o uspostavljanju nekakvog javnog registra ljudi osuđivanih za seksualne prestupe, pogotovo nad maloletnicima. Mnoge javne ličnosti su dale podršku toj ideji, neki su artikulisali predlog za izmenu Krivičnog zakonika. To je, imajući u vidu da je javno objavljivanje bilo čijih podataka zapravo vrlo robusna obrada podataka o ličnosti, navelo novinare da o ovoj temi porazgovaraju i sa mnom i da zatraže moju podršku.
Podržao sam njihovo nastojanje da što veću pažnju javnosti skrenu na problem seksualnog zlostavljanja dece, ali nisam podržao ideju o registru. Ne zbog prepreka koje bi eventualno mogle biti ustavno pravna ili zakonska rešenja o zaštiti podataka o ličnosti. U krajnjem slučaju Ustav predviđa da se obrada podataka uređuje zakonom. Ako bi, dakle, posebnim zakonom ili izmenama KZ-a predvideli postojanje takvog registra, i naravno njegovu svrhu, podatke koji se u njega unose i način na koji se on objavljuje, bar s formalnog stanovišta bile bi otklonjene sve prepreke.
Ideja sa registrom bila mi je odbojna iz drugih razloga. Ne toliko što ne mogu da prepoznam njegovu svrhu već zato što bi mogla biti prihvaćena kao šansa da se „nešto uradi", kao sredstvo za umirenje (ne)čiste društvene savesti, kao (samo) zavaravanje. Jer, tužna je istina ali je istina da je u velikom, pretežnom broju slučajeva okruženju bilo dobro poznato da postoji predestinacija za zločin. Brojni su slučajevi u kojima je to bilo vidljivo i poznato čak i godinama, a da niko ništa nije preduzeo. Ne vidim kako i šta postojanje „registra monstruma" može tu nešto da promeni.
Dobro je što novinari skreću pažnju javnosti na fenomen seksualnog zlostavljanja maloletnika. Ali bi nam umesto pomenutog registra, mnogo bolje došli pouzdani odgovori na par pitanja.
Našim Krivičnim zakonom predviđeno je da je opšti maksimum kazne zatvora 20 godina. Predviđeno je doduše da se za najteža krivična dela može izreći i kazna od 30 do 40 godina. A za najbrutalnije silovanje maloletnog lica propraćeno smrtnom posledicom maksimalna kazna je 18 godina, manja dakle, ne samo od specijalnog, nego i od opšteg maksimuma. Je l' to u redu? Je l' tu ne treba ništa da se menja? I da ne zaboravim, mnogo bitnije od toga šta piše u zakonima je to kakva je kaznena politika sudova. Da li, s mnogo razloga, možemo da pretpostavljamo da je neuporedivo bliži minimumu nego maksimumu zaprećene kazne?
I bez ovog koji se predlaže imamo poproličan broj „sterilnih" registara. Ne vidim da nam je stvarno potreban „registar monstruma". Umesto njega, a u svakom slučaju pre njega, treba nam ozbiljan napor države usmeren ka otklanjanju ili smanjenju mogućnosti da vrše krivična dela. Od toga da budu u registru neuporedivo je važnije da budu pod nadzorom koji to može da obezbedi, ili u zatvoru ili u duševnoj bolnici, na lečenju i čuvanju.