Gost autor “LJUBOTEN»
„Oci naši zgriješiše, i nema ih, a mi nosimo bezakonja njihova.“ (Plač Jeremijin, gl.5.st.7)
Dok su ljudi dečijeg uzrasta često se pitaju šta će biti kada odrastu, kako će živeti i koliko dugo. Većini ljudi koji su sa nama i pored nas, najvažnije im je da ne bude rata. U takvom mentalnom stanju nama nije vremenska jednica godina ni decenija, već se živi od danas za sutra.
Dana 24.jula 1999. počeo sam da pišem svoju kolumnu za skopski nedeljnik, sa naslovom: „Na Kosovu bezvlašće, a Srbija pred građanskim ratom.“, kada mi je u 10,30 časova telefonirao brat iz Beograda da mi kaže da je u Starom Gracku ubijen naš brat Saša, pored drugih trinaest žeteoca, od kojih su još četvorica naši bliski rođaci. Rođak Momčilo (Momi) ubijen je zajedno sa svojim sinom koji je za tri dana trebao da napuni osamnaest godina. Istovremeno brat me je upozorio da na pogreb ne smem da odem jer niko me neće odbraniti od albanskih osvetnika.
Izašao sam iz stana i uputo se nigde. Našao sam se na bulevaru „Partizanski Odredi“. Na stanici sam video dvoje Albanaca, seljani, koji su baš tada skupljali svoje prnje i torbe da uđu u autobus koji će ih odvesti u skopsko naselje „Saraj“. Zadržao sam pogled na njima misleći pritom na ubice mojiih rođaka. Nisam osetio osvetničku mržnju. No, osetih neprijatnost kada mi navre misao koju je napisao F. Niče: „Ko to ne bi napravio zločin ako mu se ukaže prilika?“
Kada mi je brat rekao blizu kog sela je izršen masakr nad mojima, setio sam se albanske porodice koja se vraćala iz progonstva, iz Albanije majka i ćerka, odnosno otac i sin iz Makedonije. Kada su ušli u dvorište obradovali su se kada su videli da im je kuća čitava, a vrata i prozori zatvoreni. Dvanaestogodišnji sin uzeo je ključ i potrčao da prvi otvori ulazna vrata, kada je aktiviraa minu na pragu kuće postavljenu od strane srpskih zločinaca. Pitao sam se ako je otac ubica mojih rođaka, da li mu je sada lakše na duši? Umni ljudi su zapisali da i osveta boli.
Tokom cele istorije bilo je mnogo filsofskih ideja i pravaca, no svaku ideju koriste oni koji žele da vladaju ljdima i svetom. Nijedna epoha nije samo dobra ili loša. Dobro i zlo uvek su kroz istoriju išli zajedno. Đordano Bruno je bio humanista, no njegovi dželati to nisu bili.
Najveća opasnost za narod predstavljaju političari koji bi da se bave politikom zbog svojih kompleksa, nesposobnosti, ambicija, pa i mržnje, koji će da zloupotrebe etničke, verske razlike među ljudima za to da ih posvađaju, nasuprot onih koji poseduju um, hrabost, dobrotu i zato što vole ljude i žele da ih zbliže.
Pred samu Titovu smrt, 1980.godine, pročitao sam šta je rekao univerzitetski profesor dr. Ljubomir Tadić. Od tri opcije mogućeg razvoja u Jugoslaviji posle Titove smrti, jedna je bila, „Doći će do građanskog rata koji nije zvaršen tokom Drtugog svestkog rata.“ Isti profesor je bio jedan od najaktivnijih za vreme Studentskih demonstracija 1968., kada se tražila demokratizacija društva bez da se smeni socijalistički sistem. Tokom demonstracija mogla je da se vidi i čuje parola: „Tito je Franko!“
U Španiji kao i u Jugoslaviji postojao je autoritaran režim. No, posle Frankove smrti Španija se relativno mirno integrisala u EU. Međutim posle smrti Tita, Jugoslavija je počela da se raspada u građanskom ratu.
U Španiji postoji rivalstvo između Madrida i Barcelone, kao što je postojalo i postiji između Beograda i Zagreba. Španija ima svoje Eritrejce kao što je Jugoslavija imala svoje Kosovare. Postoji rivalstvo između Prusa i Bavaraca, kao što postoji rivalstvo Škotlanđana i Velšana sa Englezima. Međutim, ne bi bilo Nemačke bez Prusa niti Velike Britanije bez Engleza.
Deo odgovora leži u razvijenosti građanske svesti i spomenutim zemljama, za razliku od Jugoslavije gde se nije oformila građanska klasa. Sa revolucijom, odnosno prisilnim preuzimanjem vlasti 1945/46 g., inače slaba građanska klasa je faktički uništena kao „nepriajatelj naroda“. Tako se ostvarilo proročanstvo Rusa, Nikolaja Berdžajeva, što je rekao Boljševicima: „ Vaš intrenacionalizam se ne odnosi na jedinstvo čovečanstva, već na jedinstvo proletarijata! Vi ćete izazvati najveću podelu u istoriji čovečanstva...Ustvari, vi poričete da je čovečji rod jedisntven Božji rod, i time vi ste najveći neprijatelj čovekovog jedinstva. Pa zar Vi da budete glasnik jedinstva naroda?!“ (N. Berdžajev, „Filosovija ramnopravnosti“, 1923.) Naravno, ovo se odnosi na one koji zagovaraju primat kolektiviteta nad indivuduom, počev od religija do nacija.
I starija istorija Španije i Jugoslavije je bila slična, no u suštini mnogo različita. Naime, sa južnim delom Španije vladali su Arapi (Mauri), koliko dugo su Turci vladali južnim delom Jugoslavije. No, dok su Arapi prvi u Evropi uveli veštačko navodnjavanje, nove kulture u zemljoradnji – pamuk, pomoranđu, kajsiju, berskvu, u ovčasrstvu merino ovce, na Šar-planini merinizacija na naprmitivnije ovce je započela tek krajem pete decenije Dvadesetog veka i to sa velikim protivljenjem stočara.
Kada se američki ambasador u Skoplju, g. Hil, februara 1999 godine, vratio sa Kosova u Ohrid da bi prisustvovao jednoj međunarodnoj koferenciji prvo je izjavio: „Upravo sam se vraio iz Devetnajestog veka“.
Naša sadašnjost je naša prošlost i naša budućnost. Pitaju se ljudi kako je moguće da je u Srbiji i pored višepartijskog sistema tokom devedesetih cela vlast bila vezana samo za jedno ime!? Odgovor leži u sistemu vlasti, a to je sultanistički sistem. To je sistem gde je na vrhu vlasti jedna porodica i sve ključne političke, ekonomske i bezbednosne funkcije drže isti ljudi koji su bliski sa familijom, odnosno „Sultanom“. Sultan Milošević uveo je vojne činove u svojoj policiji, a genarle u vojsci zamenio ih je sa poslušnim starešinama, koje je sam promovisao u generale. Sa takvim komandnim kadrom prihvatio je rat sa silama NATO, a u isto vreme pokušali su da isele Albance, pritom praveći zločine na Kosovu. Zbog toga, kada su se Albanci vratili, započeli su sa osvetom na od nikoga zaštićene Srbe.
Sada nema Srba u gradovima Kosova, osim u podeljenoj Kosovskoj Mitrovici. Oni koji nisu imali gde ili nisu mogli da pobegnu, skupljeni su u geta gde ih često napaduju nekotrolisane albanske osvetničke grupe ili pojedinci. Takvom kompromitacijom devetogodišneg gandijevskog načina borbe Albanca pod rukovodstvom dr. Ibrahima Rugove usprotivili su se dvojica najeskponiranih albanksih intelektulaca – Veton Suroji i Baton Hadžiju. Dok rukovostvo OVK tvrdi da zločine nad Srbima prave odmetrnici, pretnja dvojici navedenih albanskih intelktulaca upućena je baš od strane agencije OVK – „Kosova Pres“. Revolucionrana vlast nema milosti prema protivnicima.
Samo demokratizcaijom Srbije i Kosova može da se očekuje uspostvaljanje komunikacije preko posrednika KFORA i UNMIKA.
Civilna vlast UN, UNMIK je pokušao da ostvari demokratiju jedinke, pa su poslali dokument u Beograd prema kome ako se prijave svi Srbi koji su iz bilo kog razloga napistili Pokrajinu od 1941 g. imaće pravo glasa. Baratalo se sa cifrom od preko osamstotina hiljada Srba sa pravom glasa. No takvo demokratsko pravo glasa je bilo zabranjeno od strane srpske vladajuće elite, na čelu sa Predsenikom Koštunicom. A premijer koji je pokušao da ubedi Srbe da iskoriste takvu šansu bio je mučki streljan.
Posle proglašenja nezavisnosti Kosova, iako sada srpsku elitu predvode mudri ljudi, na čelu sa Predsednikom države, nisu više u situaciji da pomognu Srbima da ostvare svoja demokratska prava, a da pritom ne odmažu Albancima, već samo da smetaju Albacima da bi na taj način pomogli srpskoj državi, no ne i Srbima na Kosovu. Opet onako tragično kako je vladajuća elita podmetnula da strada narod u Prvom i u Drugom svetskom ratu.
Ali posle nadzora koju su nad nama uspostavili Ujedinjena Evropa i SAD, koji nam uvode kapitalistiki sistem u kome stradaju dobri i naivni, kakvi su inače većina Srba, a prežive sebični i jaki, nema nam druge nego da postradmo da bi se ostatak od nas dozvao sopstvene pameti.