Ako je naslov ovog bloga izazvao u vašim mislima prizor Elvisa Prislija kako odeven samo u negliže razvlači burek – pa dobro, može i tako. Nije da nema veze... Sem toga, asocijacije su, ako ćemo pravo, vrlo nepredvidljiva stvar.
Eto, gledah pre neku noć na Historiju dokumentarac o njemu. Skupili porodicu da priča o Elvisu bratu, mužu, ocu... Iskreno, više su me zanimali snimci sa nekih proba i nastupa nego ono što je porodica pričala hvaleći ga, al’ ajde. Uglavnom, kroz ceo film provaličla se priča kako je njegov najveći problem bio što je bio izolovan od stvarnog sveta i života. I kako je vrlo loše podnosio sudare sa istom.
I tu ja zaključim kako, polako, postajem Elvis.
Ne u muzičkom smislu, taman posla! Moje pevanje – iako sasvim upotrebljivo za ispod tuša ili lumperajku u kafani – daleko je od poželjnog. Nemam takvih pretenzija. Nego se pretvaram u Elvisa u smislu izolovanosti od svakodnevnice.
Pri tom, ne mislim na onu porodičnu svakodnevnicu tipa – otidi u radnju, skuvaj ručak, pomozi deci oko domaćih, uključi mašinu... Tu smo, hvala na pitanju, sasvim OK.
U pitanju su neke stvari koje se događaju tu negde, oko nas, na ovim istim prostorima, a ja ih, najiskrenije, uopšte ne primećujem. Jer sam isključila Pink na TV-u, jer menjam program čim počnu vesti ili dnevnici, jer ne čitam crne hronike po novinama...
Jednostavno, system overload. Imam utisak da ću se – pustim li sve to u svoj život i počnem da se opterećujem razmišljanjima i o takvim stvarima – raspući...
No, svakodnevica je, kao što je opšte poznato, vešt igrač. Stigne me i raspali po glavi kad se najmanje nadam.
Stoga sam, još od pre neki dan pod utiskom vesti koja me je slučajno dočekala na malom ekranu TV prijemnika – o tome kako po ne znam kom propisu burek mora da ima najmanje 20% fila.
Zanimljivo.
Samo što niko nigde ne pomenu ko će, i kako proveravati tu količinu fila? I je li to količina pre ili posle pečenja? Ako je posle – kako će to da provere? Ako je pre – pa ja prva ne bi ni pogledala burek u koji je na kilo kora ubačeno samo 200 gr. sira ili mesa.
I odnosi li se to samo na burek sa sirom i mesom ili na sve vrste bureka? Stvarno me živo zanima kako će da odrede 20% fila u praznom bureku? „Dajte da proverimo ima li u vašem bureku 20% ničega!“
U stvari, meni se čini da je neko našao sjajan način da inspektori redovno doručkuju burek. Al’ ajde – možda i grešim.
Ono, jes’ da kuvam od svoje desete godine, al’ eto, živ čovek svašta nauči.
Tako je, tokom vikenda, na jutarnjem programu jedne od naših TV kuća, (a jutarnji programi su, otprilike, jedino doba dana kad sebi dopuštam sudar sa spoljnom realnošču), gostovala jedna od domaćih „spisateljica“, koja je, onako puna sebe počela da objašnjava kako su ona i njena drugarica napisale nov kuvar.
Ajde, dobro. Pisala žena kuvar. Mada, pošto je to izjavila minut nakon što je rekla kako NIKAD ne ide na pijacu, nešto sam sumnjičava prema njenom kuvarskom umeću, al’ nisam probala, pa ne mogu da sudim. No, izjava koja je potom usledila, definitvno me je bacila sa stolice!
Dama nas je podučila kako OBAVEZNO moramo da nabavimo njen kuvar jer je u njemu, uz recepte za sve prilike, navedeno i kakvu muziku puštati dok kuvate i koja je odeća, t.j. negliže najprikladniji za to kuvanje.
I sad ja, bukvalista kakva jesam, samo počnem da vrtim film o kuvanju u negližeu...
Ajde da stavim na stranu činjenicu da bih u istom, verovatno, delovala kao beba plavog kita uvijena u najlon kesu.
Ajde da zanemarim i to što bi svaki negliže, posle kuvanja pravog, domaćeg ručka pre mirisao na zapršku nego na zavodljivost...
Ali, ono što definitivno ne mogu da zanemarim je sigurnost! Kuvanje je, kao što nam je svima poznato, povezano sa ključanjem, prženjem, prskanjem (najčešće vrelih tečnosti). A negliže ne samo da ne pruža zaštitu, nego je, skoro uvek iz kategorije lako zapaljivih supstanci.
Stoga, hvala, al’ ja ne bih. Radije ću da se povučem i da izigravam Elvisa...
EDIT:
Htedoh uz ovo da stavim i onu čuvenu pesmu o pitama B. Ćopića, al’ nikako nisam mogla da je nađem. Ako je neko, slučajno, ima, slobodno nek okači. Hvala unapred.