Velika zahvalnost dobrim ljudima:
Srpski world music magazin „Etnoumlje"
"Ko je izmislio mambo?Koliko Kubanaca staje u conjuto? Jeli rumba isto što I rhumba? Koliko leta ima najstarija pop grupa na svetu? Šta se sluša na Kubi? Šta u dijaspori?"
Kada se kaže Kuba, neko prvo pomisli:
cigare - tompus (kažu da su se nekad cigare "rolale "na nedrima kubanskih devica, tako kažu ), neko pomisli šećerna trska, neko Hemingvej, neko Če i Kastro, neko boks, neko na lepe žene i muziku.
O lepim ženama sa Kube nisam siguran šta bi nešto novo moglo da se kaže, a da već neko nije rekao ili napisao, osim, možda, da ta večna misterija koja ih obavija ( uostalom kao i sve žene) dobija neku jaču dimenziju, uz muziku tog dela planete, Kariba;
kao da taj ritam i muzika koji su njihov neodvojivi deo, dodatno povećava njihovu mističnost i strastvenost. Ipak, ovo nije tekst o ženama sa Kube
( iako ne znam koji to nije, posebno kada se piše o muzici, jer svaka žena je na svoj način posebna arija, bar ja tako gledam na to, ali to je samo moje shvatanje), ovo je jedan lep tekst o kubanskoj muzici, napisan za :
Autor: Đorđe Tomić
TEMBA, TUMBA, TIMBA:
ili
Mali vodič kroz kubansku muziku
Ko je izmislio mambo?Koliko Kubanaca staje u conjuto? Jeli rumba isto što I rhumba? Koliko leta ima najstarija pop grupa na svetu? Šta se sluša na Kubi? Šta u dijaspori?
N ovija istorija kubanskog zvuka počela je padom Berlinskog zida, kada su posledice četvrt veka američkih
sankcija i raspad ekonomije nakon ukidanja sovjetske pomoći primorali lokalne lidere da se u "specijalnom periodu" okrenu muzici kao mogućem izvoru dragocenih dolara. Istaknuti muzičari dobili
su povlašceni status, najbolji smeštaj posle partijskih funkcionera i pravo na dnevnicu od 25 dolara po nastupu u inostranstvu preko mesečne plate od 10 dolara.
Zakoni kojima je potom omogućeno direktno sklapanje ugovora sa stranim izdavačima učinili su muziku jednim od najunosnijih zanimanja na Kubi. U isto vreme, otvorene su nepregledne kolekcije arhivskih snimaka koji nikada nisu reizdavani zbog nestašice vinila. I više ništa nije blo isto.
Promenu klime prvi su iskoristili južnoamerički i engleski izdavaci, kojima su se priključili Španci, i uz pomoć lokalnih neotradicionalista pokrenuli talas novih i starih izdanja kubanske predrevolucionarne muzike čije posledice još trpimo.
S druge strane, dok su Evropljani prekopavali EGREM arhive i tragali za muzičarima koji
pamte Havanu iz vremena Batiste i Machada, Kubanci nove generacije iskoristili su otvaranje zemlje da se obaveste o onome što je propušteno za trideset godina izolacije i pod zaštitom novostečenog statusa uvedu kubansku muziku u postsovjetsko doba.
Na trećem frontu su muzičari koji su i u godinama izolacije radili na održavanju tradicionalno dobrih odnosa izmedu američkog jazza i kubanske muzike, a delimično otvaranje Kube konačno im je omogućilo da
legalizju svoje susrete u Njujorku i Havani. Dalja dešavanja verovatno će zavisiti od brzine kojom će se američko tržište salse otvarati za kubanski zvuk poslednje generacije. Američki izdavači, kojima je Kuba dostupna uglavnom preko evropskih posrednika, nisu nezainteresovani.
Ralph Mercado, vlasnik kuće RMM i vodeci izdavač salse u Americi, potpisuje ugovore sa aktuelnim kubanskim zvezdama, trudeci se da ignoriše pretnje radikalnih Kubanaca iz Majamija koji ne tolerišu kontakte sa Castrovim režimom i ostaju najveća prepreka obnavljanju bliskih veza iz vremena pre revolucije. Kubansko-američko-kubanski muzički rat će izgleda potrajati. Bar koliko i Castro. A ulozi i nasleđe koje treba podeliti svakako nisu mali.
Mali vodič kroz kubansku muziku
A bakua/Santeria/Palo - Za razliku od sistema primenjenog u Severnoj Americi, gde je "od mnogih nastalo jedno", robovima na Kubi, dovedenim u šesnaestom veku da odmene karipske urođenike koji nisu preživeli špansku upravu, bilo je dozvoljeno da se nakon pristupanja katoličkoj crkvi organizuju u male
zavičajne zajednice i upražnjavaju donete običaje koristeći afričke instrumente, te tako sacuvaju muzicke tradicije naroda Yoruba i Bantu dovoljno dugo da uz španske i manjim delom francuske uticaje postanu osnova sistema kubanske muzike.
Santeria je afrokubanska verzija afričke religije naroda Yoruba. Svaki od bogova (orisha) iz afričkog panteona dobio je odgovarajućeg sveca pod cijim imenom je tajno slavljen ceremonijama u kojima važnu
ulogu imaju afričke udaraljke i osveštani bubnjevi u kojima bogovi žive. Neke od ritualnih ritmova santerosi su preneli u kubansku sekularnu muziku. Slično se dogodilo sa instrumentima koje su iz oblasti u centralnoj Africi kojoj danas odgovara Kongo doneli pripadnici Bantu grupe naroda cija je religija na Kubi Regla de Palo.
Njihov doprinos je i marimbula, gigantska verzija mbire (finger piano) na kojoj je u prvim son sekstetima sviran bas, dok je nije zamenio evropski kontrabas.
Abakua, treći afrički religijski sistem, koji su doneli robovi iz oblasti Calabar, najmanje je poznat. Do prve polovine dvadesetog veka abakua ceremonije u kojima učestvuju samo muškarci održavane su u potpunoj tajnosti, a najsvetiji abakua bubanj nisu mogli videti ni sami ucesnici u ritualu. Prema jednoj verziji istorije, Arsenio Rodriguez je napravio mambo prerađujući abakua ritam "diabolo" koji je naučio od
svog dede, nekadašnjeg roba. Abakua tradiciji pripadao je i Chano Pozo, rumba bubnjar koji je saradnjom sa Gillespiem uveo afrokubanske udaraljke u svet popularne muzike i uticao na mnoge generacije perkusionista.
A fro-Cuban Jazz/Descarga/Latin Jazz - Jazz spada među retke muzičke vrste stranog porekla koje su u dvadesetom veku ozbiljnije uticale na dešavanja na Kubi. Bliske veze dve tradicije počivaju na dubokim zajedničkim korenima koji datiraju još iz vremena trgovine robljem kada su Salvador u Brazilu, Nju
Orleans u Americi i Havana na Kubi bile tačke prvog kontakta Afrike i Novog sveta.
Termin Afro-Cuban jazz rezervisan je za prvo ukrštanje kubanske muzike i jazza u Njujorku četrdesetih godina, čiji su ključni akteri bili Dizzy Gillespie i Mario Bauza. Posredstvom Bauze, sa kojim je saradivao u velikim orkestrima Chicka Webba i Caba Callowaya, Gillespie se zainteresovao za kubanske ritmove i 1947. angažovao za svoj sastav rumba bubnjara po imenu Chano Pozo. Saradnja nije potrajala, pošto je Pozo već naredne godine ubijen u jednom baru u španskom Harlemu (dok je iz džuboksa treštala "Manteca"), ali i ovako kratkom njujorškom karijerom ostavio je neizbrisiv trag kao izvodač i koautor ravnopravno potpisivan uz Gillespiea.
Konge su od 1947. obavezan deo Gillespieve postave, a njegovi snimci iz ovog perioda inspirisali su muzičare koji su postavili temelje salse i latin jazza. Dok je Gillespie eksperimentisao sa CuBop-om, Bauza je okupljao sopstveni orkestar, kompletiran kada su mu se pridružili Machito, njegova sestra Graciela za mikrofonom, i Chico O'Farill kao aranžer.
Pod imenom Machito and his Afro-Cubans 1943.godine snimili su zvanično prvi hit afrokubanskog jazza "Tanga" (na afrokubanskom: marihuana). Počevši od 1947.godine orkestar redovno nastupa u dvorani Palladium u 52. ulici, gde će uz orkestre Tita Puentea i Tita Rodrigueza biti glavna atrakcija u godinama njujorške mambo i cha cha cha manije, kada je Afro- Cuban jazz praktično sinonim za instrumentalni mambo.
Na kubanskom tlu najočitija manifestacija jazz uticaja je descarga (u prevodu: istovar), slobodna i otvorena forma sa naglaskom na improvizaciji koju promovišu pijanista Bebo Valdes i basista Israel "Cachao" Lopez krucijalnim snimcima iz pedesetih godina.
Sa uvođenjem embargo plodna razmena na relaciji Njujork-Havana naglo se prekida. Većim delom šezdesetih i sedamdesetih godina američki jazz je na Kubi praktično van zakona, a potpuna zabrana gostovanja kubanskih muzicara u Americi ostala je na snazi cak do 1987. Pre ublažavanja sankcija i ponovnog uspostavljanja direktnog kontakta devedesetih godina, jedina veza Kube sa svetom bili su muzičari koji su emigrirali u Njujork ili Majami i turneje sastava kao što je Irakere po evropskim jazz festivalima. U međuvremenu, u ostatku sveta, termin latin jazz ulazi u upotrebu kao opšte prihvaćeni naziv za svaku kombinaciju jazzom inspirisanih harmonija i melodija sa afrokubanskim ritmovima
(bez pevanja i igranja).
Original Mambo Kings: An Introduction to Afro-Cubop (Verve, 1993)
Asia Minor (A musical tribute to Machito and Mario Bauzá)--Libre
pongase para las cosas - estrellas de areito
Areito - Čuveni studio izdavačke kuće EGREM u Havani. Njegov par na istoku zemlje je Siboney u Santjagu.
Bata - Sveti bubnjevi koji se koriste u santerijskim ceremonijama. U popularnu muziku uveo ih je Chucho Valdes sedamdesetih godina.
Chucho Valdes & Irakere in Aruba. Live! Song #6
Be ny Moré - Kubanci ne mogu da se slože oko mnogih stvari kada je muzika u pitanju, ali vecina I danas, četrdeset godina posle njegove smrti, veruje da je
Beny Moré bio i ostao prvi glas Kube. Roden 1919. godine
na istočnoj strani ostrva, gde su na njega uticali musica
campesina i ceremonije afrokubanskih religija, u Havanu
je stigao kada je imao dvadeset jednu godinu i karijeru
zapoceo doslovno na ulici. Za nekoliko godina postao je
1945. godine dospeo u Meksiko i u pravom trenutku
sklopio muzicki savez sa uskoro najslavnijim Kubancem
u egzilu. Muzičar uz čiju će pomoć Moréovi talenti doći
do punog izražaja bio je Perez Prado, pijanista koji je u to
vreme eksperimentisao sa novim ritmom koji ce za
nekoliko godina osvojiti svet pod imenom mambo. Na
Kubu se vratio 1951. godine, ne dostigavši
internacionalnu slavu koju je stekao Prado, mada je
svojim glasom i upečatljivim, rumbom inspirisanim
scenskim nastupima obeležio prvi talas mambo manije.
Ugledajući se na američke jazz orkestre na Kubi je
osnovao osamnaestočlani sastav La Banda Gigante koji je
muzički nepismeni Moré koordinirao oslanjajući se na
savršeni sluh, intuiciju i umešnost trubaca Alfreda
Armenterosa u transponovanju njegovih la-la-la u bogato
orkestrirana remek dela koja će definisati zvuk Havane
pedesetih godina. Kada mu je sklonost rumu, cigarama i
marihuani konačno došla glave 1963, u zemlji je
proglašena nacionalna žalost.
Beny Moré: La Coleccion Cubana (Cuba Libre, 1998)
Celia Cruz - Nedavno preminula kraljica salse. Kubu je napustila sa sastavom La Sonora Matancera još pre nego što je Castro proslavio prvu godišnjicu ulaska u Havanu, verujući, kao i mnogi koji su pošli za njom, da neće dugo čekati na povratak. Za četrdeset godina američke karijere, koja je počela susretom sa Titom Puenteom u Njujorku, docekala je i ispratila nekoliko generacija sjajnih muzičara, ali niko se još nije ni približio statusu koji je imala Celia Cruz.
Prvo lice salse postala je polovinom sedamdesetih kao jedina žena koja se probila u
krug elitnih muzičara okupljenih oko izdavačke kuce Fania. Lista njenih saradnika je mala enciklopedija latino muzike, a nastup sa njom smatrao se ultimativnim sertifikatom kvaliteta u svetu salse. Umrla je u Majamiju, gde jedna ulica nosi ime po njoj. Kubanci koji je pamte iz vremena pre revolucije dugo su verovali da "živi negde u Meksiku i više se ne bavi muzikom".
Charanga - Nekada postava "evropskog" stila instrumentacije koju čine ritam sekcija (klavir, kontrabas,
timbales i guiro), gudači (dve do četiri violine ili violončelo i violine) i drvena flauta, karakteristična za
danzon, plesnu muziku inspirisanu evropskim uzorima francuskih doseljenika. Danas naziv za svaku vrstu
orkestra na Kubi.
Chucho Valdes - Neoficijelni kubanski ministar za muziku i cenjeni jazz pijanista veoma raznovrsnog opusa.
Prve časove improvizacije dao mu je otac, Bebo Valdes, pre nego što je 1962. odlučio da ostane u Švedskoj. Sa grupom mladih muzičara Valdes je 1973. godine napustio Orquestra Cubana de Musica Moderna i osnovao Irakere, fusion sastav sa kojim će dugo biti najpoznatiji promoter kubanske muzike u dostupnom delu sveta (nastupali u Domu omladine 1978.godine). I pored toga što je nekoliko članova sastava iskoristilo ove turneje da prebegne u Ameriku (medu njima i Paquitio D'Rivera i Arturo Sandoval), Valdes je gotovo trideset godina uspevao da sačuva poziciju muzicara koji se slobodno krece sa obe strane gvozdene zavese, održavajući kontakt izmedu dva sveta i u vreme najdublje izolacije. Otkako su 1987. godine Kubancima dozvoljene edukativne posete Americi, Valdes je rado viđen gost medu tamošnjim jazzerima. U Havani organizuje internacionalni festival na kojem Kubancima predstavlja mlade američke snage, kao što su Roy Hargrove i Steve Coleman. Zaslužan je i za visoku reputaciju konzervatorijuma u Havani gde predaje jazz i improvizaciju. Priznat je kao najveći inovator u kubanskoj postrevolucionarnoj muzici, a iz današnje perspektive njegov verovatno najdalekosežniji doprinos je neotradicionalizam kojim je inspirisao sastave kao što su Sierra Maestra i Cubanismo .
La Comparsa ... Bebo Valdés & Chucho Valdés
Clave - 1-2-3, 1-2 ili 1-2, 1-2-3. Ritam u osnovi svih tipova afrokubanske plesne muzike, od rumbe do timbe. Takode lokalni naziv za džeziranu plesnu kubansku muziku namenjenu sredovečnima.
Claves - Dve drvene "havane" kojima se udara clave,
Combo - američka combo jazz postava pojačana kubanskim udaraljakma, popularna na Kubi krajem pedesetih godina.
Comparsa - Kombinacija više vrsta udaraljki i kineske zurle, kasnije trube. Koristi se u kubanskoj karnevalskoj muzici. Ritam koji izvodi zove se conga. U Havani conga habanera, u Santjagu conga santaguiera.
comparsa cubana eddie palmieri live in ny
Conjunto - Postava koju je krajem tridesetih godina patentirao Arsenio Rodriguez proširivanjem septeta.
U prvoj verziji čine je gitara, tres, kontrabas, bongosi, trojica pevača sa ručnim udaraljkama, dve do četiri
trube i klavir. Sledeći njegov primer mnogi son sastavi sasvim izbacuju tres i zamenjuju ga klavirom, koji j
e Rodriguez uveo ugledajući se na charanga sastave. Nova kombinacija proširene duvačke sekcije i klavira, tipična za Rodriguezov son-montuno i kasnije njujorški mambo i salsu, za neko vreme potiskuje charanga zvuk kojim dominira kombinacija gudaca i flaute. Rodriguez je i prvi šef orkestra koji uvodi konga bubnjeve u popularnu kubansku muziku, u cemu ga u stopu prati Antonio Arcano, šef tada vodećeg danzon sastava i Rodriguezov najveći rival.
Estrellas del Ritmo - Arsenio Rodriguez Y Su Conjunto - Medley # 1
Orquesta Arcano Y Su Maravillas - Nace Una Estrella
Cuarteto - Uključivanjem bongosa po prelasku u Havanu son trio prerasta u cuarteto. Najpoznatiji cuarteto
svog vremena bio je Cuarteto Habanero, osnovan 1920. godine.
Danzon - Muzika i ples nastali krajem devetnaestog veka, u izvedbi sastava poznatog kao charanga.
Prethode joj salonski plesovi contradanza (grupni ples) i danza (ples u parovima), forme koje vode poreklo od evropskih dvorskih plesova koje su na Kubu zajedno sa gudackim instrumentima doneli francuski doseljenici.
Počevši od dvadesetih potiskuju ga son i fokstrot, da bi pedesetih doživeo obnovu kroz cha cha cha.
The Cuban Danzon: Its Ancestors and Descendents (Smithsonian Folkways, 1982)
Traditional Cuban Danzon
David Calzado - Šef sastava La Charanga Habanera i jedini čovek koji na Trgu revolucije u Havani, kako tvrdi, može da okupi više ljudi nego Castro. Sa svojom firmiranom garderobom, srebrnim kabrioletom,
čekovnom knjižicom (na Kubi statusni simbol redi od mobilnog telefona) i godišnjim prihodom od 40.000 dolara, David Calzado je najupečatljiviji predstavnik nove kaste muzičkih preduzetnika. Zadovoljan je svojim životom i nema nameru da napušta Kubu. Ako pretera sa aluzijama na seks i drogu ili dosetkama na Castrov račun privremeno mu zabranjuju javne nastupe i turneje, ali ne zadugo, jer to državu finansijski boli više nego njega, a nije uputno ni terati mlade Kubance da se opredeljuju izmedu Calzada i Castra, s obzirom da je "kubanski narod naučio da živi od muzike onako kako drugi narodi žive od hleba i vode".
La Charanga Habanera, Tremendo Delirio
(Universal Music, 1998) Foto: Peter Maiden www.timba.com
David Calzado & La Charanga Habanera - Charangueate
La Lupe - Kubu je napustla protiv svoje volje, 1962. godine, na insistiranje voda revolucije kojima se nije
dopadao njen frenetični, seksualno eksplicitni nastup. U Njujorku su je dočekali raširenih ruku. Tito Puente
i Mongo Santamaria ponudili su joj svoje orkestre i uveli je u svet latino muzike na velika vrata. La Lupe je ubrzo postala kultna figura, omiljena medu intelektualno nastrojenim Njujorcanima i njihovim evropskim
gostima. Nakon što je bela publika izgubila interes, njena slava nije dugo potrajala. Mačo svet latino muzike ne toleriše divlje žene. Umrla je u Njujorku, potpuno zaboravljena, 1992. godine.
LA LUPE THE QUEEN OF LATIN SOUL
Mambo/Cha Cha Cha - Ko je izmislio mambo? Dva najbrojnija tabora u debati koja na Kubi traje
već decenijama opredeljuju se između dvojice vodećih kandidata, flautiste Antonia Arcanoa i tres
gitariste Arsenia Rodrigueza. Trece mesto zauzima Perez Prado, pijanista u čijim je rukama mambo postao globalna muzička opsesija, daleki predak lambada i macarena. Numera pod naslovom "Mambo" iz 1938, u kojoj je prvi put upotrebljeno ono što je Arcano jednostavno nazivao "novim ritmom", zapravo je delo braće Lopez, članova Arcanovog sastava Las Maravillas del Siglo, najpopularnijeg danzon orkestra s kraja tridesetih godina. Da bi svoju salonsku charanga postavu prilagodio novom, afrički akcentovanom ritmu Arcano je proširio ritam sekciju i ojačao donji registar kontrabasom i gudačima.
Sinkopirani klavir, kontrabas i udaraljke povezani su u ritmički rif (tumbao) koji upornim ponavljanjem
podiže temperaturu medu plesacima na podijumu i otvara prostor za improvizaciju - ideja na kojoj će Arcanov basista Israel "Cachao" Lopez u narednoj deceniji zasnovati novu muzičku disciplinu - descarga ili kubanski jam session. Perez Prado je preuzeo novi ritam i iz svoje baze u Meksiko Sitiju lansirao niz numerisanih hitova, među kojima je i nesrecni "Mambo No. 5". Prvo je pao Njujork, a za njim i ostatak sveta.
Mada su prvi mambolerosi listom bili Kubanci, mambo na Kubi nikada nije stekao dramaticnu popularnost koju je imao u ostatku sveta. Kubancima je bila draža njegova romantičnija i pitomija verzija poznata kao cha cha cha, koju je patentirao Arcanov violinista Enrique Jorrin, a svetom slavu proneo jedan od najuticajnijih predrevolucionarnih kubanskih sastava, Orquesta Aragon.
Machito and his Afro-Cuban Orchestra, Tremendo Cumban (Tumbao Cuban Classics, 1991)
Orquesta Arcano y sus Maravillas - Mambo
M aracas - Doprinos domorodačke karipske kulture. Dve sasušene tikvice sa pricvršcenim ruckama.
Malo duža tikvica sa nazubljenom stranom preko koje se prelazi drvenim štapićem zove se guiro, još
jedan izum karipskih domorodaca.
Musica campesina - Kubanska "seoska muzika" u kojoj dominiraju španski uticaji koji se očituju u
izboru instrumenata (lauta, gitara, tres), načinu pevanja koji je blizak flamenko tradiciji, korišćenju
španske decime i katrena u tekstovima, i pastoralnim i ljubavnim temama. Musica campesina koristi afričke udaraljke, ali ne i za afričku muziku tipičan obrazac poziva i odgovora. Osnovne forme su guajira i punto, a bliski su joj izvorni son, trova i guaracha, stilovi koji takođe dolaze sa istoka Kube.
Celina Gonzalez, Fiesta Guajira (World Circuit, 1993)
O rquesta tipica - Prethodnik charanga sastava. Čine je drveni i limeni duvači, gudači, guiro i timpani.
Krajem devetnaestog veka iz nje nastaje charanga izbacivanjem limenih duvača i uvodenjem klavira, dok
evropske timpane zamenjuje njihova mini varijanta - timbales (Tito Puente).
Tito Puente ★ Ran Kan Kan @ Live
Pachanga - U godini pobede revolucije američki Kubanac Eduardo Davidson uveo je na Kubu koncept
muzike za mlade prerađujći cha cha cha u pachangu, prvi postrevolucionarni hit na plesnim podijumima koji je Che Guevaru, koji inače nije bio ljubitelj lokalne muzike, inspirisao da kubansku varijantu puta u socijalizam opiše kao "socialismo con pachanga".
Uspehom pachange počinje epoha plesnih manija, kao što su changui, pilon, mozambique ili pa'ca, koje su obeležile prvih deset godina socijalističke izgradnje, popunjavajući prazninu nastalu istiskivanjem inostranih muzičkih uzora. Ovo je ujedno i period dalje "afrikanizacije" kubanskog zvuka, pošto Kubanci dominantno španskog porekla, a sa njima i beli muzicari, masovno emigriraju u Majami, dok
revolucionarne vlasti na Kubi ukidaju rasnu segregaciju u nacionalizovanoj muzičkoj industriji i tako otvaraju prostor za crne muzičare. Neke od ovih zaboravljenih stilova Jesus Alemany i Cubanismo vratili su u život snimcima s kraja devedesetih.
ROLANDO LASERIE.- LA PACHANGA.- BEBO VALDEZ Y SU ORQUESTA
Rhumba - Interes bele američke publike za kubansku muziku koji je naglo narastao pod uticajem
egzotičnih holivudskih muzičkih filmova iz tridesetih godina inspirisao je talentovanog Xaviera
Cougata, kubanskog Španca, da sa svojim big-band orkestrom ponudi uproščenu verziju Kube p
rilagođenu američkim plesnim podijumima pod imenom rhumba. Četrdesetih godina rhumba se koristi kaonaziv za praktično sve vrste kubanske plesne muzike, nešto kao salsa danas. Rhumba, naravno, nema veze sa rumbom.
Prvi rhumba hit, "El Manciero", zapravo je son.
Xavier Cugat and his Orchestra, Cuban Mambo (Saludos Amigos, 1992)
R umba - Među mnogim sekularizovanim plesnim i muzičkim formama koje su opstale na Kubi rumba je
najbliža nasledu afričkih robova. Izvorno se izvodila na drvenim kutijama i sanducima za pakovanje, jer je
korišćenje ritualnih bubnjeva bilo dozvoljeno samo nedeljom i o praznicima. Uz kutije su išle i rucne udaraljke (guiro i claves), kašike, flaše i kasnije tumbadora bubnjevi u razlicitim veličinama, od kojih je najveći preteča savremenih kongi. Od mnogih africkih ritmova iz nekada širokog repertoara do danas su opstali guaguanco, tradicionalni afrički ples na temu kokoške i petla, praćen opširnim improvizacijama pevača, yambu, rumba u kojoj
plesači imitiraju starce, i columbia, najbrži rumba ritam koji prati egzibicije solo plesača. U osnovi svih ritmova je clave.
Afrekete, Iyabakua: Afro-Cuban Traditional Music (Pan Records, 1999)
Celeste Mendoza, La Reina Del Guacanes (Declic, 1998)
S alsa - "Salsa se jede, mambo se igra," objašnjava Tito Puente. Salsa je son, tvrde na Kubi, gde je ovaj
nepopularni kulinarski termin, kojim su imperijalisti amputirali kubanske korene salse, do skora bio odlučno ignorisan. Od uvođenja sankcija kojima je Kuba 1962. godine odsecena od ostatka sveta,
kubanska muzika je živela na dva paralelna koloseka izmedu kojih gotovo da nije bilo kontakta. U svetu bez
Kube afrokubanski zvuk stekao je novu prestonicu u Njujorku. Kao oznaku za modernizovanu kubansku plesnu muziku, pretežno u izvedbi njujorških Portorikanaca druge i trece generacije, termin salsa prvi je upotrebio Portorikanac Izzy Sanabria, dizajner omota za kucu Fania i MC supergrupe Fania All Stars. U magazinu Latin NY Sanabria je pod ovom odrednicom recenzirao izdanja na etiketama Fania, Allegre, Vaya, Tico, Combo, itd., kojima je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih definisan novi stil - plesna mešavina urbanizovanih portorikanskih i dominikanskih uticaja sa kubanskom osnovom i elementima jazza, soula, funka i drugih aktuelnih muzičkih trendova
. Promovisana turnejama postave Fania All Stars - ciji je prvi nastup iz 1971. godine
(dokumentovan filmom Nuestra Cosa Latina) svojevrsni manifest novog zvuka - salsa je uskoro postala
panamerički i internacionalni standard. Danas obuhvata gotovo sve tipove plesne muzike koji potiču iz Južne
Amerike (bez Brazila), uključujući vrste kao što su portorikanske bomba i plena, kolumbijska cumbia ili
dominikanski merengue.
20th Anniversary Of The New York Salsa Festival (RMM, 1995)
Nu Yorica! Culture Clash in New York City: Experiments in Latin Music 1970-77 (Soul Jazz Records, 1996)
Historia De La Salsa - Cap 8 (Nace La Fania All Starts)
S epteto - Son postava standardizovana u Havani 1927. godine kada je Sexteto Habanero uzeo trubača i postao Septeto Habanero. Uključivanjem trube son se "urbanizuje" i udaljava od ruralnog, etnički obeleženog sexteto zvuka kojim dominiraju gitara i tres. Felix Chappotin, trubač sastava Septeto Habanero, poznat i kao Kubanski Armstrong, razvio je prepoznatljiv stil sviranja u visokim registrima koji je do danas karakterističan za kubanske trubače. Ovakva postava ce biti dominantna do pred kraj tridesetih godina kada Arsenio Rodriguez izvodi na scenu revolucionarni conjunto orkestar. Septeto Habanero je preživeo sve revolucije i danas je, sa osamdeset godina staža, najstarija pop grupa na svetu.
Sexteto - Stil instrumentacije koji se vezuje za Sexteto Habanero iz dvadesetih godina. Tres, gitara,
kontrabas, bongosi, maracas i claves. U ovoj postavi Sexteto Habanero je probio rasnu barijeru i konačno
osvojio publiku u Havani. Kubancima svetlije puti trebalo je vremena da prihvate son koji je sa svojim p
oliritmijama, improvizacijom i obrazcem poziva i odgovora zvučao previše afrički u odnosu na etablirani i
predvidljivi "evropski" danzon. Vec krajem decenije Sexteto Habanero ce dočekati da vodeći charanga orkestri izvode njihove son hitove u danzon obradama.
Son - Kubanska državotvorna muzika (i ples!) čiji se koreni vezuju za doba rađanja nacije krajem osamnaestog veka. U vreme oslobodilackih ratova sa Špancima širi se sa istoka na zapad zemlje i konačno postaje stub nacionalnog ponosa tridesetih godina, kada napeti odnosi sa Amerikom izazivaju bujanje onoga što Kubanci - nazivaju cubanidad.
Son je zapravo čitav kompleks žanrova koje izvode raznovrsne postave koje mogu brojati od tri do skoro dvadeset ljudi. Zajednička im je skladna ravnoteža africkih i španskih elemenata koja son čini najkubanskijom I najšire prihvaćenom od svih lokalnih muzickih vrsta. To je izvorno seoska muzika otvorene forme koja kombinuje claves ili maracas, španske žičane instrumente, na kojima se svira ritam po ugledu na africke udaraljke, i dijalog prvog pevača i pratnje po obrascu poziva i odgovora. Silaskom u gradove udeo tekstualne improvizacije se smanjuje i son dobija cvršcu formu, dok se postava proširuje uvodenjem novih instrumenata, a son transformiše pod uticajem jazza I popularne muzike. Nakon što je general Machado suspendovao rasnu podelu i konacno uveo son u visoko društvo pozivajući Sexteto Habanero da nastupi u predsedničkoj palati 1926. godine, son postaje muzika sa kojom se identifikuju svi Kubanaci, bez obzira na razlike u poreklu, boji kože i društvenom statusu
.
Rough Guide to Cuban Son (World Music Network, 2000)
Cuba: I am Time (Blue Jackel, 1997)
Songo - Juan Formell, osnivač već trideset godina najpopularnijeg kubanskog sastava, Los Van Van, započeo je karijeru radikalnih šezdesetih u sastavu Elia Revea, Orquesta Reve, potpunom elektrifikacijom njegove charanga postave. Uvodeći komplet bubnjeva i klavir, gitaru, bas i violine na struju, Formell je izveo najveću revoluciju istoriji kubanske muzike još od vremena Rodrigueza i Arcanoa.
Pošto je napustio Reveov orkestar 1969. godine, osnovao je Los Van Van i na čvrstoj osnovi koju grade njegov električni bas i neortodoksni tretman afrokubanskih udaraljki u rukama perkusioniste Changuita kreirao hibridnu vrstu, songo, u koju je za trideset godina uspeo da umeša uticaje rocka, jazza, brazilske muzike, njujorške salse, hip hopa, santerie i electro-popa, koristeci karakterističnu kombinaciju tri violine, tri trombona i mnoštva sa kubanskom tradicionalnom muzikom inače nespojivih instrumenata.
Uvek za meru više nego što su tradicionalisti s obe strane gvozdene zavese bili u stanju da podnesu.
Los Van Van, The Best of Los Van Van (BMG/Milan, 1997)
el negro esta cocinado los van van en cuba
Timba - Formellov eklektični postrevolucionarni songo uticao je na novu generaciju muzicara na čijem je čelu Jose Luis Cortes, nekada flautista sastava Irakere, a od 1988. šef orkestra N.G. (Nueva Generacion) La Banda. Predstavljajuci novi sastav Cortes je svoju muzicku misiju opisao kao "potragu za kubanskom
muzikom budućnosti". Za manje od deset godina misija je uspešno obavljena, u cemu su presudnu ulogu, uz talente najmlađe generacije kubanskih muzičara, imali dogadaji nakon pada Berlinskog zida.
Budućnost koja trese Kubu zove se timba ili salsa cubana, muzika za mlade sa izričitim ulicnim kredibilitetom i stavovima koji su na Kubi do pre nekoliko godina bili nezamislivi. Izvan konteksta borbe dijalektickog i dolarskog materijalizma za duše mladih Kubanaca, timba zvuči kao vrlo sofisticirana plesna muzika. Njeni autori, po pravilu mladi od trideset godina, dolaze sa konzervatorijuma na kojima su trenirani po ruskim i istočnoevropskim metodama.
Zvuk timbe prepoznatljiv je po netipičnim i neobicno složenim aranžmanima, rokerskim bubnjevima i činelama, teškim bas linijama, visoko poliranim duvačima, neočekivanim promenama tempa, kombinacijama pevanja i repovanja, korišćenju uvezenih ritmova i uopšte vrlo inovativnom pristupu najboljim tradicijama sona i salse. Imena su:
Bamboleo, La Charanga Habanerea, Klimax, Manolin, Issac Delgado, Azucar Negra, Manolito y su Trabuco, itd., a pažnju treba obratiti i na poslednje albume veterana Los Van Van I Irakere.
Bamboleo, Yo no me parezco a nadie (Ahi Nama, 1998)
Los Van Van www.vanvandeformell.com
timba cuba bamboleo
T res - Preradena španska gitara koja umesto šest ima tri duple žice
Trío - Prva i najjednostavnija son postava. Kombinaciju tri pevaca koji sviraju dve gitare i maracas uveo je
Trio Matamoros, prvi kubanski izvozni sastav, osnovan u Santjagu 1912. godine.
Trova/Bolero/Filin - Lirski gitarski žanr sa istoka Kube, blizak trubadurskoj tradiciji, koji je u vreme ratova
za nezavisnost španskim decimama i španskim gitarama bodrio Kubance u borbi protiv španskih
kolonizatora. Bar dok nisu došli Amerikanci, poslali Špance kući i proglasili Kubu za svoj dominion.
Utemeljio ga je Sindo Garay u drugoj polovini devetnaestog veka ljubavnim i rodoljubivim pesmama pisanim za jednu ili dve gitare, posredno se ugledajući na špansku i francusku romansu i napolitansku kanconu. Izbacivanjem političkih tema i uvođenjem africkih udaraljki pod uticajem sona, krajem devetnaestog veka nastaje bolero, plesna verzija trove, uskoro sinonim za kubansku romantičnu pesmu, čija je amerikanizovana varijanta, popularna pedesetih godina, dobila ime feeling ili filin. Tradiciju trove kao angažovane kantautorske muzike održao je Carlos Puebla, Castrov štapski kompozitor i hroničar revolucije, autor mnogih prigodnih pesama, od kojih je najpoznatija
"Hasta siempre, Comandante", nastala one večeri kada je Fidel okupljenim Kubancima procitao Cheovo oproštajno pismo. Puebla i protestna muzika iz Cilea, Argentine i Brazila inspirisali su novu generaciju kubanskih kantautora koji su po ugledu na nueva cancion u Južnoj Americi svoju muziku nazivali nueva trova. Oni koji su preterali u ugledanju na Pete Segera i Boba Dylana završili su u Angoli. Što ipak nije uticalo na povlašceni status trove kao politički najpodobnije vrste u kubanskom muzičkom herbarijumu.
Carlos Puebla y sus tradicionales, Hasta Siempre (EGREM, 1994)
Armando Garzon, Boleros (Discos Corason, 1996)
Autor Đorđe Tomić (prevodilac )
I mali poklon dokumentarni film