Ovo sam od moje olujrođene dobila, za Dan žena.
„Majko, mama, mamice
Slađa si mi od salamice!
Što volim kad se smešiš
Znaj da nikad ne grešiš!
Kada kažem nešto grešno
Tebi je to jako smešno!
Znam da i ti mene voliš,
Čim si htela da me rodiš.
Jao mama, što te volim!
Da me zagrliš ne treba da te molim!"
Mislim da može da parira onoj pesmici koju je mali Zoran u "Tito i ja" sročio Drugu Titu. Emocija, rima, ideja, sve je tu.
Nemam ni šta puno da dodam. Možda i bolje što je nisam okačila još 8. marta, utopila bi se. Nekako mi je taj dan više dan žena kao Žena, pa tek onda Majki. A ne može o majci kratko. Mada, ni najduže kada je, ako je bila topla i nežna, o majci je kratko.
E, ja toliko. Idem sada sa olujrođenom da pustim našu omiljenu pesmu, "Man who sold the world" Dejvid Bouvija, da popijemo po kafu i kakao, pa da vidiš i ćerkice i mamice i salamice!