Hoće li i ovaj slučaj, poput mnogih, svojim najvećim delom biti procesuiran van suda? U utorak ujutro se pojavila vest da je u toku hapšenje Jožefa Kase (tako su to krstili mediji). Ako gledamo našu već ustaljenu praksu, nije isključeno da će se neki povodom toga oglasiti i, možda, hapšenje proglasiti za politički motivisano, a nije isključeno ni to da će cela stvar biti okvalifikovana kao pokušaj remećenja skladnog multietničkog života u Vojvodini, ugrožavanja Mađara itd. Ali, hajde da sačekamo i da vidimo šta će sve oko toga biti.
Ne bih ni pominjao ovo oko Kase, da mi na pamet ne padoše još neki slučajevi. Možda nije umesno stavljati ih u isti koš, ali tu svakako ima izvesne pravilnosti. Kad je Goran Knežević bio optužen za malverzacije, i to u vreme vladavine Demokratske stranke kojoj je tada pripadao, prve izjave su bile da je sve to samo politička nameštaljka, a današnji predvodnici borbe protiv korupcije uzeli su ga u zaštitu, navodno znajući da je on nevin (mnogo pre odluke suda). To nije bilo dosta, nego su ga još uzeli u svoje redove, kasnije istakli kao jednog od važnijih ljudi svoje stranke, a na kraju postavili i za ministra – i sve to uz „lični politički utisak“ , koji je bio i ostao važniji od sudskog procesuiranja, da on nije kriv i da se radi samo o političkom progonu. Šta god da jeste bilo u pitanju, kako posle svega toga verovati, baš onako srčano i do kraja, da je nedavna oslobađajuća odluka suda bila doneta samo na osnovu profesionalnih razloga?
Kod slučaja Dulić takođe imamo izjave da o krivici nema ni govora, nego da se radi o političkoj hajci. Barem tako je bilo prvih nekoliko dana, dok se mahalo prilozima u dnevniku. Sada je stvar utihnula i videćemo da li će i do koje mere sudski proces biti devalviran eventualnim izjavama da se radi o politički motivisanoj montaži.
Tu se nekako nameće i slučaj Džajić. Od svih fudbalskih mešetara, čije "sportske biografije" je dobrim delom obradio Insajder, malo ko je uhapšen i procesuiran, a još manje osuđen. Mafijaši su poprilično čuvani, to jest, njihov moralni dignitet. Ali je zato sa lakoćom, pred kamerama, na pod oboren Dragan Džajić, legenda našeg fudbala, kao da je najveći i najopasniji ološ, te su mu škljocnuli lisice oko zglobova i ubacili ga u „maricu“. Da sad ne ulazimo u motivaciju takvog postupka. Za ovu priču je bitno to da ga nakon nekoliko godina, krivice oslobađa (abolira) predsednik države. Jasno, predsednik ima na to pravo, ali stvar koja je za ovaj post bitna jeste da i u tom slučaju imamo elemente vansudskog proglašenja nekrivice. Uz brojne primere, sve to već dođe kao jedna opasna društvena sklonost.
Ne može se iz čitave priče izuzeti ni velika televizijska ujdurma oko navodnog prisluškivanja najviših državnih rukovodilaca. Tu stvar teče u suprotnom smeru, ne da oslobađa, nego da okrivljuje. Naravno, bez učešća suda. Ili pre bilo kakvog učešća suda. U takvim okolnostima, kako uopšte izgraditi pravosuđe, ako se javno proklamuje ta javna, vansudska rasprava, a sud se pretpostavlja, samo, kao eventualni kasniji izvršilac političke volje?!
Valjda nigde više korupcije i otimačine svih vrsta, a sa druge strane - valjda nigde nije bolje uigrana ta javna praksa da se optuženi unapred proglasi krivim ili nekrivim i da se stvar odvija van institucija koje su za to jedine nadležne.