Literatura

Sedam Sunaca i Sedam Luna

Dejan Tiago Stanković RSS / 19.07.2013. u 10:28

 

1002318_10151610869538780_408979891_n.jpg

Don Žo­ao, pe­ti ovog ime­na na listi kraljeva, ove će no­ći po­ho­di­ti oda­je svo­je že­ne Do­na Ma­ri­je Ane Žozefe, koja je, pre više od dve go­di­ne, do­ve­de­na iz Au­stri­je da dâ na­sled­ni­ka por­tu­gal­skoj kru­ni, ali, evo, sve do da­nas ni­je zanela. Već se go­vor­ka po dvo­ru, po palati i na­o­ko­lo, da je kra­lji­ca po sve­mu sudeći jalovica, op­tu­žba koja se do­bro ču­va da ne do­đe do ne­pri­ja­teljs­kih uši­ju i zlih jezika i samo se naj­bli­ži­ma po­ve­ra­va. Da je kri­vi­ca do kra­lja, to ni­ko­me ne pa­da na pa­met jer, kao prvo, neplodnostni­je mu­ška ne­go žen­ska ma­na, zbog nje su že­ne, uo­sta­lom, i pre­zre­ne to­li­ko pu­ta, a, kao dru­go, ako za to uop­štei ima po­tre­be, tu su i ma­te­ri­jal­ni do­ka­zi, u kra­ljev­stvu već obi­la­toima vladare­ve ko­pi­la­di a, ako Bog dâ, bi­će ih još. Osim to­ga, ne tre­ba kralj da pre­kli­nje ne­be­sa za porod ne­go kra­lji­ca, i to opet iz dva raz­lo­ga. Pr­e svega, je­dan mo­narh, naročito por­tu­gal­ski, ne­ma šta da mo­li za ono što, na kra­ju kra­je­va, je­di­no on mo­že da dâ, a osim to­ga že­ni, onoj ko­ja po prirodi no­si plod, pri­rod­no pripa­dadu­žnost da za plod pre­kli­nje, ka­ko u or­ga­ni­zo­va­nim de­vetodnevnim ta­ko i u pojedinačnim mo­li­tvi­ma. Ka­ko bi­lo da bi­lo, tu iz­gle­da ne po­ma­že ni upor­nost s kojom kralj, osim ka­da ga u to­me spre­ča­va­ju ka­non­ske za­bra­ne ili fi­zi­o­lo­ške pre­pre­ke, dva pu­ta nedeljno predano is­pu­nja­va svoj kra­ljev­ski i brač­ni za­da­tak, a iz­gle­da ni kraljičina str­plji­vost i samopregor s ko­jima pre­da­je pot­pu­noj ne­po­mičnosti po­sle su­pru­go­vog po­vla­če­nja iz poste­lje, dane bi uznemirava­la za­jed­nič­ke so­ko­ve u svo­joj plo­do­no­snoj utro­bi, gde je nje­nih, čini se, ne­do­vo­ljno, da li zbog ne­do­stat­ka stra­sti ili krat­ko­će vre­me­na i hrišćanske mo­ral­ne uz­dr­ža­no­sti, a vla­darevih či­ta­va bu­ji­ca, ka­ko to već i pri­li­či mu­škar­cu ko­ji još ni­je na­vr­šio dva­de­set i dve go­di­ne. Da­kle, ni od jednog ni od dru­gog, sve do da­na da­na­šnjeg, trbuh Do­na Ma­ri­je Ane ni­je po­čeo da raste. Ali Gospod je ve­li­ki.

 Skoro isto to­li­ko ve­li­ka kao Bog jeste i Cr­kva Sve­to­g Pe­tra u Ri­mu, či­jim se zi­da­njem, evo baš sa­da, kralj ba­vi. To je gra­đe­vi­na bez po­dru­ma i te­me­lja, po­stavljena na stamenu plo­ču sto­la, prejaku za te­ret ko­ji no­si, delići mi­ni­ja­tur­ne ba­zi­li­ke če­ka­ju da, ka­da na njih dođe red, u ce­re­mo­ni­ji ko­ju iz­vo­de če­tvo­ri­ca za to zaduženih dvor­ja­na bu­du sklo­plje­ni po drev­nom prin­ci­pu mu­škog i žen­skog. Kov­čeg iz ko­jeg ih va­de mi­ri­še na ta­mjan, gri­mi­zne tka­ni­ne u ko­je su uvi­je­ni, sva­ki za se­be, da se o ivicu stuba slučajno ne bi iz­gre­ba­lo li­ce sta­tue, pre­si­ja­va­ju se na sve­tlosti debelih vo­šta­ni­ca. Građe­nje do­bro ­na­pre­duje. Već su svi zi­do­vi čvr­sto užle­blje­ni i us­prav­no sto­je stu­bo­vi ko­ji no­se venac, na kome je la­tin­skim pi­sme­ni­ma ukle­sa­no ime - Pa­o­lo V Bor­ge­ze, slo­va koja je kralj već odav­no pre­stao da pri­me­ću­je iako se nje­go­ve oči, i da­lje, če­sto i s uživanjem zausta­ve na red­nom bro­ju V iza pa­pi­nog ime­na, jer to je isti onaj broj ko­ji pra­ti nje­go­vo sop­stve­no ime. Za jed­nog kra­lja skrom­nost bi bi­la ve­li­ka ma­na. On po­la­ko uglav­lju­je pro­ro­ke i sve­ti­te­lje u njiho­va le­žišta, po­vrh ven­ca, a sva­kome od njih sluga se du­bo­ko klanja dok raz­vi­ja na­bo­re skupocene ka­di­fe, i evo jed­ne sta­tue po­nu­đe­ne na dla­nu, evo jed­nog pro­ro­ka iz­vr­nu­tog po­tr­bu­ške i jed­nog sve­ti­te­lja okre­nu­tog nagla­vač­ke, no na ova­kve, sit­ne ne­zgo­de ni­ko i ne obra­ća pa­žnju pošto je kralj tu da od­mah uspostavi red i do­sto­jan­stve­nost, ka­kva i pri­li­či sve­tim stva­ri­ma, pa­žlji­vo uspravljajući i postavljajući deliće na nji­ho­va me­sta. Sta­tue, sa svo­jih me­sta po­vrh ven­ca, ne vi­de Trg Sve­tog Pe­tra u Ri­mu ne­go kra­lja Portugala i dvor­ja­ne, nje­go­ve slu­ge. Vi­de da­šča­ni pod i kapke ko­ji vo­de ka kra­ljev­skoj ka­pe­li, a su­tra će, za vre­me ju­tar­nje mi­se, uko­li­ko u me­đu­vre­me­nu ne bu­du za­mo­ta­ne u ka­di­fu i vra­će­ne u kov­čeg, vi­de­ti ka­ko kralj predano pra­ti slu­žbu Bož­ju s celokupnom svo­jom svitom, u kojoj vi­še ne­će bi­ti ovih ple­mi­ća ko­ji su sa­da ov­de po­što je kraj nede­lje i na dru­ge do­la­zi red da slu­že kra­lja. Tač­no is­pod ovog po­di­ju­ma na ko­me sa­da sto­ji­mo nalazi se dru­gi, ta­ko­đe zaklonjen kap­ci­ma, ali neukra­šen, kapela li je, će­li­ja li je, gde kra­lji­ca, sama, pri­su­stvu­je bogosluženju, a ipak ni sve­tost pro­sto­ra joj ne po­ma­že da za­trud­ni. Je­di­no još nedo­sta­je da se postavi Mi­ke­lan­đe­lo­va ku­po­la, a, zbog svo­je glo­ma­zno­sti, mo­del ovo­ga ka­me­nog re­mek-de­la, kao kru­na gra­đe­vi­ne, uži­va po­se­ban tret­man, sto­ji sklo­njen u za­seb­nom kov­če­gu i dvor­ja­ni pritrčava­ju da po­mog­nu kra­lju, pa, uz gro­mo­gla­sni tre­sak, mu­ški i žen­ski žle­bo­vi kli­znu­ na svo­ja me­sta, i gra­đe­nju je kraj. Ka­da bi ovaj grom­ki pra­sak, što od­je­ku­je po ka­pe­li, uspeo da pro­dre kroz pro­stra­ne sa­le i du­gač­ke hod­ni­ke do so­ba kra­lji­či­nih, ona bi zna­la da muž sa­mo što joj ni­je krenuo u po­ho­de. 



Komentari (11)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 11:46 19.07.2013

Жозе

Сарамаго је генијалан писац. Хвала ти на ОВОМ ПРЕВОДУ.

Dead Combo је група из Лисабона:

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 18:20 19.07.2013

Re: Жозе

Predrag Brajovic
Сарамаго је генијалан писац.

Ja sam počeo da ga čitam od "Godina smrti Rikarda Reiša". Dva puta pokušao i oba puta ostavio. Nije me nekako "uhvatila", čak ni "dotakla" njegova proza. Naravno, moje mišljenje nije uopšte relevantno, jer isto mi se dogodilo i sa Džojsovim "Uliksom".

Da li da pokušam sa nekom drugom Saramagovom knjigom, možda nešto lakše. Molim za savet.
Hvala unapred.
Dejan Tiago Stanković Dejan Tiago Stanković 18:27 19.07.2013

Re: Жозе

probaj ovu, manje je dosadna.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 18:59 19.07.2013

Re: Жозе

Ti si je čitao? :)
Dejan Tiago Stanković Dejan Tiago Stanković 17:16 20.07.2013

Re: Жозе

jesam. nisam sve ali ricarda reiša jesam, i meni nije bila dosadana. kažu za tu knjigu da tzreba da si portugalac da bi ti prirasla srcu. valjda sam toliko konvertovan. mada je malo spora
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 19:40 20.07.2013

Re: Жозе

Па ја бих Реиша вероватно сматрао за његову најбољу књигу, тако да... можда сам и ја Португалац? Мада бих увек препоручио да се читалац упозна са Сарамагом читајући прво "Јеванђеље по ИХ" или "Слепило".
JJ Beba JJ Beba 14:45 19.07.2013

tnx

nurudin nurudin 14:58 19.07.2013

Re: tnx

Велика хвала!
Dejan Tiago Stanković Dejan Tiago Stanković 16:35 19.07.2013

nema na čemu

bilo mi je zadovoljstvo
lavandablue lavandablue 12:59 22.07.2013

Obrigado :)

Hvala na preporuci za citanje

A sto se tice onoga da nekoga "ne hvata" citanje neke knjige, to je normalno i to sve zavisi od emocija, raspolozenja, licnih afiniteta pa i godina zivota.
Andricev Ex ponto... npr., sigurno je da ce tesko oduseviti nekog tipicnog tinejdzera.
buba_truba buba_truba 23:07 24.07.2013

Meni više paše

Žorž Amado

A Saramago, što reče Vojislav
Dva puta pokušao i oba puta ostavio. Nije me nekako "uhvatila", čak ni "dotakla" njegova proza.

Isto. Tromo mi, usporeno... naporno.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana