starački vibrato odbijao se od pločice u kuhinji:
ал да м'умесиш погача
кроз трепке брашно да сееш
со солзи да го замесиш
на груди да го развијеш
сос душа да го испeeeчeеш
staramajka je pevala dok je razvlačila pitu. to jeste bio narodnjak, stara pesma, s juga, ali je bila i opera.
majka-politima je bila uverena da ima anđeoski glas, dramski sopran. i jeste lepo pevala, baš dramatično, sa emocijom, sama sebe da rasplače.
kao klinac nikako nisam hteo u obdanište. i baka je htela da me ona čuva. a mama i tata su hteli da naučim da se družim s decom. pokušali su milom, pokušali su silom, nije im pošlo za rukom da me ostave u zabavištu a da se pritom ne osećaju kao krvnici, jer zaista sam patio. presedeo bih ceo dan ispod stola sâm. nedeljama. na koncu je naša ljubav pobedila, majkina i moja, i oni su odustali. s decom sam naučio tek kada sam dobio svoju.
iz tih nekoliko godina koje smo proveli zajedno potiču moja prva sećanja. ona je spremala stan, išla na pijacu, kuvala, držala časove francuskog lošim đacima. ja sam je pratio u stopu. da joj ne bih bio nemiran, pevla mi je i pričala mi je priče, ne neophodno istinite. a kako je pripovedala ta moja baka. nekad bi joj priče bile kao radio drame, a nekad čista poezija. kako joj je stan bio pretrpan namešatjem, jezik joj je bio prepun reči, od modernih do antikviteta. opčaravala me da bih bio miran. zato sam, valjda bio tromo i neobično dete u stanju da presedi čitavu pozorišnu predstavu a da ne trepne.
juče sam, kao i uvek kad prođem cetinjskom ulicao digao pogled do njenog balkona. i opet mi bi žao što je nema. da je poživela još šest godina, baka bi na današnji dan imala 100 godina, što smatramo okruglim brojem samo zato što čovek ima deset prstiju. ne postoji drugi razlog.
26-11-2105
www.dejantiago.net