Astrologija

Pisano nekada davno za Politikin Zabavnik

Dejan Tiago Stanković RSS / 17.09.2015. u 10:29

refugees%20in%20france.jpgS proleća 1940, trupe Vermahta približavaju se Parizu. Drumovima ka jugu kreću se kolone izbeglica; putuju a ni sami ne znaju kuda. Putuju kako se ko snašao, a kad nestane goriva i motori stanu put nastavljaju pešice; gladni, žedni, uplakani. Tu i tamo na nebu se pojave štuke i meseršmiti da, onako iz zabave, malo pripucaju po bežaniji. Ne zna se koliko tih nesrećnika luta tražeći izlaz, ali govori se da ih je milion. Kreću se u panici i neredu a na kraju puta ih čekaju široko more ili visoki Pirineji.

S one strane Pirineja je mir, ali tamo se ne može - u Španiji, opustošenoj nedavnim građanskim ratom, nema ni hleba, ni volje da se pomogne. Zašto bi, uostalom, generalisimus Franko gostio one koji su se sigurno nešto zamerili Hitleru kome je toliko dugovao za svoju pobedu? Zato su pogranične službe neumoljive a preko granične linije se, kao preko najšireg mora, nikako ne može. Jednini izuzetak su oni koji u pasošu imaju porugalsku vizu. Njih puštaju, ali samo da bi se, što brže i bez zaustavljanja, prebacilli preko španskog tla do portugalske granice.

U maju 1940. portugalske vize vrede zlata, ali diplomatska predstavništa ih ne izdaju. Još lane Salazar, prepredeni premijer i ministar inostranih dela, blagovremeno šalje cirkularno pismo sa uputstvom da se vize ne izdaju proteranim Jevrejima, apatridima i svima onima koji nemaju siguran dom da se u njega vrate. U međuvremenu ambasador Portugala u Madridu Teotonio Pereira (inače gadan tip kome će još biti priče) upozorava diktatora da ni po koju cenu ne menja politiku prema izbeglicama jer će se "sav šljam iz demokratskih zemalja" na kraju sjatiti u Portugal. Ministarstvo nalaže: Ni pod kojim okolnostima i nikome ne izdavati vize bez prethodnog odobrenja Lisabona.

Bordo je preplavljen izbeglicama. Gradski parkovi, trotoari, automobili, bogomolje, - sve je, kao nekakav tužni vašar pun očajnika koji jedini spas vide u bekstvu iz Francuske. Na brodovima koji isplovljavaju iz luke ima mesta samo za najsrećnije i najbogatije.

Pred vratima, konzulata Portugala u Bordou, po hodnicima i čekaonicama džedže izbeglice u panici - antifašisti, Jevreji Hitlerovi oponenti iz Čehoslovačke, Poljske, Austrije, intelektualci, novinari, masoni, levičari, sveštena lica, Belgijanci, Holanđani, bogati, siromašni, mladi, stari, deca, iz Francuske, Luksemburga, ukratko svi oni koji strahuju za svoje živote i koji se plaše Trećeg rajha koji se neumitno približava. Svi mole za milost i očekuju čudo. Noćivaju po stolicama, po tepisima, na golom kamenu, na stepeništima. Strahuju da ustanu sa svog mesta u strahu da će izgubiti red.

Generalni konzul Portugala u Bordou je Aristid de Souza Mendeš, pravnik, otac dvanaestoro dece, duboko religiozan čovek koji svake nedelje čitavo svoje brojno domaćnistvo, sve sa poslugom, vodi u crkvu na misu. Ovaj iskusni diplomata u Bordo je stigao posle 30 godina službovanja po Americi, Africi i Evropi. Sada se oseća nemoćnim: kao diplomata neutralne zemlje zatečen u središtu egzodusa starozavetnih proporcija mogao bi da pomogne, ali ruke su mu vezane neređenjima odozgo i ne preostaje mu ništa nego da posmatra tuđe stradanje. On veruje da Lisabon nije svestan dimenzija tragedije koja mu se odvija pred očima i neumorno šalje depeše, moli da mu daju odobrenje da počne da izdaje vize po sopstvenoj savesti, jer veruje da tako može da spasi mnoge živote. Ali džaba. Stotine telegrama su otišle, a Lisabon i dalje ćuti.

Kuća porodice Mendeš do pre neki dan bila je poluprazna, jer čim je počeo rat devetoro dece su poslali u Portugal, na sigurno. Sada je punija nego ikada, vrata doma otvorili su beskućnicima i na konak i brigu primili one najpotrebitije. U uglu sedi starac, pod klavirom se šćućurilo desetogodišnje Jevrejče iz Antverpena, ne plače ali i dok spava uz sebe stiska torbu koju su mu roditelji a rastanku tutnuli u ruke. Torba je punu dijamanata a on ne zna šta bi s njima i menjao bi ih za mamu i tatu za koje ne zna gde su. Gospođa Angelina neumorno kuva, prinosi i služi; gospodin Aristid neumorno šalje depeše, telegrame, vapi za izmenu naređenja - ali uzalud, pravila su pravila, birokratija je neumoljiva, bez odobrenja Lisabona nema viza ni za koga. A Bog kome se oboje jednako neumorno mole ne oglašava se čudom za koje ga preklinju. A Nemci su svakim satom sve bliže.

Stešnjen između osećaja profesionalne odgovornosti i sopstvene savesti konzul pada u postelju. Konzulica tri noći provodi u molitivi uz njegovo uzglavlje dok on izgara u groznici i magnovenju. A onda, nenadano, u duši kao da mu se nešto prelomilo. Prekonoć posedeli konzul trgao se iz bunila i kao rukom Božjom podignut na noge tetaralno saopštio: "Da sedim na prozoru da posmatram pokolj nedužnih? To ne! U pokolju neću biti saučesnik, pa makar morao da odbijem poslušnost. Moram da spasem koliko god života mogu. Radije ću s Bogom protiv ljudi nego s ljudima protiv Boga!" I predočio je svojoj ženi i odraslim sinovima šta mu je namera, i upozorio ih na represalije koje ih neminovno očekuju. Oni su ga saslušali i podržali, prihvativši da plate svoj deo kazne.

Svestan da je svoju sudbinu zapečatio, da se oprostio od svoje karijere, sad može neometano da sledi ono što mu hrišćanska savest nalaže. i konzulat počinje da radi kao fabrika viza, pasoši se skupljaju u torbe, jedan službenik ih pečati, drugi datira vize, a konzul potpisuje. Konzularne knjige se ne vode, takse se ne naplaćuju, samo se pečati, i pečati, i pečati. U poslu mu pomažu dva sina. Nikome nije rečeno ne. Ni onima koji nisu imali pasoše nisu pravili probleme, vize su im udarali na listove hartije. I tako puna tri dana, sve dok na Bordo nisu pale prve bombe.

Nastavak u Bajoni

Herojska neposlušnost generalnog-konzula nastavila se i po povlačenju iz Bordoa, kada se prateći reku izbeglica uputio ka granici. U Bajoni je zatekao malu zgradu konzulata pod opsadom od skoro dvadeset hiljada izbeglica - čitava varošica naroda koja moli za vize. Nekolicina službenika pobožno poštujući naređenje centrale sedela je skrštenih ruku i čekala da se masa raziđe, u zgradu ulazeći i izlazeći preko krova. Kao pretpostavljeni konzulu u Bajoni, Medeš preuzima stvar u svoje ruke: otvara vratnice zgrade konzulata. Vize su i tu počele da se štancuju kao na traci. Ondašnji konzul, ne verujući svojim očima, brže bolje cinkari šefa ministru. U dodatnom napadu revnosti telefonira i ambasadoru u Madridu koji samoinicijativno hita do granice da vidi šta se to tamo dešava. Da nije, verovatno bi mnogo više života bilo spaseno. U međuvremenu prve izbeglice sa Mendeševim vizama stižu u Portugal i vlasti shvataju šta se događa. Lisabon šalje telegrame s naređenjem da konzul obustavi svaku svojevoljnu aktivnost. Međutim Mendeš telegrame nije mogao da pročita jer je u međuvremenu već bio krenuo prema Pirinejima usput deleći vize svakome ko bi mu se obratio.

Francuska je kapituliarala. Blitzkrieg neometano napreduje ka jugu. Granični prelazi, pretvoreni u zbegove, pozornica su mnogih ljudskih drama. Bespomoćni ljudi plaču, svađaju se, moljakaju, pokušavaju da podmite, izbezumljeni predaju se očajanju, bilo je čak i samoubistava, tu na liniji između rata i mira. Oto von Habsburg, glava porodice austrijskih svrgnutih careva i jedan od prvoplasiranih na Hitlerovoj listi za odstrel, mnogo godina docnije pripovedao je da je, dok je s Mendeševom vizom u pasošu ulazio u Španiju na putu za Portugal, video čoveka visokog društvenog ranga koga iz poštovanja nije želeo da imenuje, kako uzaludno na kolenima preklinje brkatog španskog policajca da mu dozvoli da pređe na onu stanu. Uzalud.

Mendeš je na granici, svojim autoritativnim stavom u pompeznoj zlatom vezenoj konzulskoj odori, iako na to nije imao pravo, intervenisao, drsko vršio pritisak na španske pogranične policajce zbunjene ovom seobom naroda. U više navrata uspeo je da španske oficire, koji su bili zatvorili rampu, posle nekoliko sati rasprave ubedi da ponovo otvore prelaz i propuste još grupa na putu u sigurnost.

Teotónio Pereira

Negde nedelju dana pošto je Mendeš otpočeo svoju spasilačku misiju, ambasador Pereira stiže na špansko-francusku granicu i tamo zatiče Mendeša. U izveštaju poslatom u Lisabon revnosni Pereira kaže: "Na osnovu onoga što mi je konzul rekao i njegovog veoma neurednog izgleda, mogu da zaključim samo da je sišao s uma ... stoga sam smesta obavestio španske vlasti da proglašavam nevažećim sve vize izdate od strane portugalskog konzula u Bordou te da ih ovlaštavam da ne dopuste prelazak granice svima onima koji se još uvek nalaze na teritoriji Francuske. To sam učinio na osnovu dubokog uverenja da je diplomata u pitanju izgubio moć zdravog rasuđivanja."

Ta Pereirina intervencija zatvorila je put spasa. No Mendeš je imao još jedan trik u rukavu, poveo je i uputio kolone izbeglica naouražane svojim vizama na zabačene planinske granične prelaze, gde nije bilo telefonskih linija i gde nalog o poništavanju viza još nije stigao i onuda ih prošvercovao u Španiju.

Tačni brojevi se nikada neće znati, ali veruje se da je oko 10,000 ljudi spaseno zahvaljujući Mendešovim vizama. Ostalih 20.00 viza koje je izdao nisu poslužile svrsi blagodareći Pererinoj revnosti. Ne zna se kakvu su sudbinu doživeli ti ljudi, mnogi su verovatno stradali.

Povratak u Lisabon

U međuvremenu Salazar je kupio lovorike od Mendešovih bogougodnih dela. Portugal je bio pun izbeglica koje su, neznajući istinu, diktatora dizale u nebesa zbog utočišta koje im je tako spremno pružio. Habsburzi, čitava belgijska i luksemburška vlada, bankarska familija Rotšild, mnoge druge poznate i uticajne ličnosti ušle su u Portugal zahvaljujući Mendešovoj neposlušnosti. To je Salazarovom režimu donelo puno nezasluženog pozitivnog publiciteta. U izdanjuLife magazina od 29. jula 1940. Salazar je nazvan najvećim Portugalcem od vremena Henrika Navigatora. Za to vreme diktator, iako ne jednak krvnik kao njegovi savremenici, sprema osvetu Mendešu kome nije bio u stanju da oprosti neposlušnost.

Kazna, pokušaji rehabilitacije i smrt

Odmah po povratku protiv Mendeša poveden je disciplinski postupak. Mendeš je otpušten iz službe bez prava na penziju, zabranjeno mu je da se bavi advokaturom. Jedan od glavnih svedoka optužnice na tom "suđenju" bio je Teotonio Pereira. Tako su Mendeš i njegova mnogoljudna porodica bukvalno doterani do gladi. Čak je i njegov brat blizanac, ambasador, pošto se zauzeo za brata povučen sa dužnosti. Hranili su se u kuhinji za sirotinju, na kazanu. Mlađa deca nisu mogla da se školuju, starija nisu mogla da nađu posao. I to je trajalo godinama. S vremena na vreme politička policija odvela bi Medeša na audijenciju kod Salazara, tamo bi, presedo čitav dan u čekaonici da bi na kraju bio poslat kući. Njegove bivše kolega ignorisale su njegove pozdrave. Politička policija ga je pratila, i njega i njegovu porodicu.

Na nedelju dana pred kraj rata, Mendeš je doživljava moždani udar. Odmah po završetku rata, pobeda saveznika dala mu je nadu da će konačno biti rehabilitovan. Obratio se vladi pismom u kome objašnjava svoje humane postupke. Nikada nije dobio odgovor.

Tri godine docnije gospođa Angelina je pala u komu. Za bolnicu nisu imali novca. Ubrzo je i umrla u suterenu gde se, kada bi padala kiša, voda slivala niz zidove. Novine su odbile da objave čitulju. U trenutku očajanja pobožni Mendeš obratio se lisabonskom nadbiskupu Serežeiri, jednom od stubova režima i bliskom prijatelju diktatorovom. Molio ga je za milost, objasnio da je sve što je učinio, učinio iz hrišćanske samilosti. Preklinjao ga je da se zauzme za njega. Kardinal ga je pažljivo saslušao, da bi da na kraju mudro posavetovao - put ka oporavku je jedan jedini - treba da se posveti molitvi. Drugu pomoć mu nije pružio.

Prognanik u svojoj zemlji Aristid de Souza Mendeš umro je 1954. u bolnici za sirotinju. Uz samrtnu postelju siromašnog udovca čije je svo dvanaestoro dece već bilo rasejano po svetu, sedela je samo jedna njegova sinovica. Ni on nije imao pravo na čitulju u novinama. Palata koju je nasledio od svojih aristokratskih predaka prodata je na javnoj dražbi, za naplatu dugova. Nije sa najbolje prodala, jer je vlasnik, poslednje zime svog života, da bi se ogrejao, naložo nekoliko vrata.

 

Šta je bilo posle? 



Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

princi princi 10:41 17.09.2015

Dejana Santjago razbio!

Nisam do kraja procitao, ali cu definitivno. Sa uzivanjem, uz kafu.

Inace, ima Joe Cocker jednu super stvarcicu koja je, po meni, sasvim adekvatan soundtrack i za ovu pricu i za sve ovo sto se desava s izbeglicama. Nekad najteze biti covek:



Saco, tebi kudos za konzistenciju i perzistenciju!
Dejan Tiago Stanković Dejan Tiago Stanković 10:44 17.09.2015

Re: Dejana Santjago razbio!

ne preteruj s kafom, zbog pritiska.
princi princi 08:15 18.09.2015

Re: Dejana Santjago razbio!

Stvarno sjajna pričica. Jedino si preterao sa onim "laže", "gadan tip". Malo na prvu loptu. Zlo obično zna kako da se vešto prikriva i samo blesne kad (ne) treba.

A fale mi i Bogi i Ingrid Bergman. Obavezno se odvalim od smeha na: Was that cannon fire, or is it my heart pounding?
emsiemsi emsiemsi 11:52 17.09.2015

Шта рећи !

Велики човек који (нама) Србима може да буде узор.
docsumann docsumann 13:14 17.09.2015

čitao svojevremeno


u Politikinom Zabavniku
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 23:10 18.09.2015

Re: čitao svojevremeno

I ja.
Sjajan tekst.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 23:40 18.09.2015

Re: čitao svojevremeno

kako je sjajan, nije pojedinim kritičarima po volji... elem, razmišljam o tvom zemi Cetinjanu Kišu, što je UG rekao, mekušac, svi iz Partije ga prodali a on ipak nastojao da se objasni... u stvari, to je ta duboka praštalačka univerzalna priroda. Deki je super lik, ni ne zna koliko ga je naša lisabonjanska zajednica poštovala.
adriana adriana 13:31 17.09.2015

RTL

Ha, Zabavnik.
Časopis koji sam čitala arapski - s desna na levo.
timotije timotije 12:01 18.09.2015

Re: RTL

Ha, Zabavnik.
Časopis koji sam čitala arapski - s desna na levo.


U kosmosu nema slučajnosti. Sada Arapi stradaju kao tada Jevreji.Kojim pismom sada čitaš njihovu tragediju? Auuu! Srpskim, neka mi smo već najebali, i to najviše što nismo mudri, naravno ložimo se na našu veliku istoriju, a tako smo mali i neobrazovani.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 12:05 18.09.2015

Јаа, хабиби...




U maju 1940. portugalske vize vrede zlata, ali diplomatska predstavništa ih ne izdaju. Još lane Salazar, prepredeni premijer i ministar inostranih dela, blagovremeno šalje cirkularno pismo sa uputstvom da se vize ne izdaju proteranim Jevrejima, apatridima i svima onima koji nemaju siguran dom da se u njega vrate.


Časopis koji sam čitala arapski - s desna na levo.


несрећни Валтер Бенјамин је страдао овде, превасходно кривицом Теа Адорна који је сматрао да Бенјаминово дело није довољно квалитетно да би заслужио запослење на њујоршком факсу, часни Валтер, теолог, философ, књижевни критичар, марксиста и хашишар скнорио и пресудио самоме себи. шта ћеш, толико добрих људи а не да им се да пусте корен.

tyson tyson 16:10 18.09.2015

Re: RTL

adriana
Ha, Zabavnik. Časopis koji sam čitala arapski - s desna na levo.

Misliš, od takozvanog kraja ka takozvanom početku?
Sve je relativno.


principessa_etrusca principessa_etrusca 09:36 19.09.2015

Мање позната историја

1940, trupe Vermahta približavaju se Parizu.

Догађаје пред окупацију, хапшења Јевреја и непожељних странаца и њихово предстојеће изручивање Немцима је можда први осветлио Артур Кестлер у аутобиографској књизи La lie de la terre/Scum of the Earth коју је написао непосредно по одласку из Француске.



b92fmember b92fmember 10:29 19.09.2015

Re: Мање позната историја

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana