In memoriam| Literatura

Ovo je veliki pisac

Dejan Tiago Stanković RSS / 19.05.2014. u 06:44

Veliki Povodanj, odlomak iz Na Drini ćuprije

O slavama i božićima ili u ramazanskim noćima, sedi, otežali i brižni
domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i
najteži događaj njihovog života, na »povodanj«. Na odstojanju od
petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo tečeno i
kućeno, »povodanj« je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i
blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve ređih ljudi toga
naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno
preživljena nesreća. I oni su se osećali čvrsto vezani sećanjem na tu
minulu nevolju. Zato oni tako vole te uspomene na najteži udarac koji
ih je u životu zadesio, i nalaze u njima zadovoljstva koja su mlađima
nerazumljiva. Njihova su sećanja neiscrpna a oni su u ponavljanju tih
sećanja neumorni; dopunjuju se u razgovoru i podsećaju; pogledaju
samo jedan drugom u staračke oči sa sklerotičnom, požutelom
beonjačom i vide ono što mladi ne mogu ni da naslute; zanose se
sopstvenim rečima; tope svoje sadašnje svakodnevne brige u sećanju
na veće koje su davno i srećno prošle.
Sedeći u toplim sobama svojih kuća, preko kojih je nekad prošla ta
poplava, oni su sa naročitom nasladom po stoti put prepričavali
pojedine dirljive ili tragične prizore. I što je sećanje bilo teže i mučnije,
to je prijatnost od pričanja bila veća. Gledani kroz duvanski dim ili kroz
čašicu meke rakije, ti su prizori bili često maštom i daljinom izmenjeni,
uvećani i doterani, ali to niko od njih nije primećivao i svaki bi se
zakleo da su upravo takvi bili, jer su svi u tom nesvesnom ulepšavanju
učestvovali.
Tako je uvek živelo još po nekoliko staraca koji su pamtili poslednji
»veliki povodanj« o kome su uvek mogli da govore među sobom,
ponavljajući mladima da nema više starih nesreća, ali ni nekadašnjeg
dobra i blagoslova.
Jedna od najvećih poplava uopšte, koja se desila u poslednjoj godini
XVIII veka, naročito se dugo pamtila i prepričavala.
U tom naraštaju, kako su starci docnije pričali, nije bilo gotovo nikog
ko se dobro sećao poslednje velike poplave. Ipak su svi bili tih kišnih
jesenjih dana na oprezu, znajući »da je voda dušmanin«. Ispraznili su
magaze najbliže reci, obilazili su noću, sa fenjerom, po obali i
osluškivali huk vode, jer su stari ljudi tvrdili da se po nekom naročitom
zujanju vodene matice može poznati hoće li poplava biti jedna od onih
običnih, koje svake godine pohode kasabu i nanose neznatne štete, ili
će biti jedna od onih, srećom retkih, koje preplave i most i varoš i
odnesu sve što nije tvrdo zidano i utemeljeno. Idućeg dana videlo se
da Drina ne raste i kasaba je te noći utonula u dubok san, jer su ljudi
bili premoreni od nesna i uzbuđenja prošle noći. Tako se desilo da ih je
voda prevarila. Te noći je naglo i nezapamćeno nadošao Rzav i, crven
od blata, zajazio i zaptio Drinu na ušću. Tako su se obe reke sklopile
nad kasabom.
U Suljage Osmanagića, jednog od najbogatijih varoških Turaka, bio je
tada čistokrvan arapski konj alat velike vrednosti i lepote. Čim je
suzbijena Drina počela da raste, na dva sata pre nego što će se razliti
po sokacima, stala je njiska toga alata i nije umuknuo dok nije
probudio momke i domaćina i dok ga nisu izveli iz štale koja je bila
pored same reke. Tako je probuđen veći deo varoši. Pod hladnom
kišom i besnim vetrom mrkle oktobarske noći nastalo je bežanje i
spasavanje onoga što se dalo spasti. Samo napola odeven svet gazio
je vodu do kolena, noseći na leđima probuđenu i rasplakanu decu.
Stoka je blejala uplašeno. Svakog časa se čulo kako sa muklim
praskom udaraju o stubove kamenitog mosta klade i panjevi koje
Drina donosi iz poplavljenih šuma.
Gore na Mejdanu, dokle voda nikad i ni u kom slučaju nije mogla
dopreti, svi su prozori osvetljeni i slabi fenjeri neprestano poigravaju i
promiču kroz tamu. Sve su kuće otvorene i primaju postradali svet,
pokisao i unezveren, sa decom ili najprečim stvarima na rukama. I po
pojatama gore vatre kraj kojih se suši narod koji nije mogao da stane
u kuće.
Prvi ljudi iz čaršije, pošto su smestili čeljad po kućama, tursku po
turskim, hrišćansku i jevrejsku po hrišćanskim, sede, okupljeni u
velikoj prizemnoj sobi u Hadži-Ristanovoj kući. Tu su muktari i kmetovi
svih mahala, premoreni i pokisli dok su izbudili i posklanjali sve svoje
sugrađane. Izmešani Turci, hrišćani i Jevreji. Snaga stihije i teret
zajedničke nesreće približili su ove ljude i premostili bar za večeras
onaj jaz koji deli i jednu veru od druge i, naročito, raju od Turaka.
Suljaga Osmanagić, gazda Petar Bogdanović, Mordo Papo, pop Mihailo,
krupni, ćutljivi a duhoviti paroh, gojazni i ozbiljni Mula Ismet,
višegradski hodža, i Elias Levi, zvani Hadži Liačo, jevrejski hambaša,
poznat i nadaleko izvan kasabe zbog svog zdravog suda i otvorene
prirode. Tu je još desetina gazda; ima ih od sve tri vere, pomešanih.
Svi su mokri, bledi, stegnutih vilica, ali naoko mirni; sede, puše i
razgovaraju o onome što je urađeno na spasavanju i što bi još trebalo
uraditi. Svaki čas ulaze mlađi ljudi sa kojih se cedi voda u mlazevima i
koji javljaju da je sve živo izvedeno na Mejdan i za grad i tu smešteno
po kućama, turskim i hrišćanskim, a da voda dole jednako raste i
osvaja sokak za sokakom.
Kako noć odmiče — a odmiče sporo i izgleda da je ogromna i da buja i
raste neprestano kao voda u dolini — gazde i prvaci počinju da se
zagrevaju uz kafu i rakiju. Stvara se topao i uzak krug, kao jedna nova
egzistencija, sva od stvarnosti a sama nestvarna, koja nije ni ono što
je bilo juče ni ono što će biti sutra; nešto kao prolazno ostrvo u poplavi
vremena. Razgovor raste i jača i kao po neizrečenom dogovoru menja
pravac. Izbegavaju da govore čak i o ranijim poplavama, poznatim
samo po pričanjima, pričaju o drugim stvarima koje nemaju nikakve
veze sa vodom i sa nesrećom koja se u ovom trenutku dešava.
Očajni ljudi čine očajne napore da bi izgledali mirni i ravnodušni,
gotovo lakomisleni. Po nekom prećutnom, sujevernom sporazumu i po
nepisanim ali osveštanim pravilima gazdinske pristojnosti i čaršijskog
reda, koji vladaju od starine, svaki je smatrao za dužnost da učini
napor i u tom trenutku bar prividno prikrije svoje brige i bojazni, i da
pred licem nesreće, protiv koje se ne može ništa, govori šaljivim
tonom o dalekim stvarima.
Ali upravo kad su ljudi počeli da se smiruju u tom razgovoru, da nalaze
trenutak zaborava i u njemu odmor i snagu koja će im sutra biti tako
potrebna, dođoše neki i dovedoše Kostu Baranca. Taj još mladi gazda
bio je potpuno mokar, kaljav do kolena i raspasan. Zbunjen od
svetlosti i tolikog sveta, on je kao u snu gledao niza se i celim dlanom
otirao vodu sa lica. Napraviše mu mesta i ponudiše ga rakijom koju
nije uspevao da prinese usnama. Drhtao je celim telom. Prođe šapat
da je hteo da skoči u mračnu maticu koja je sada tekla peščanom
jalijom, upravo nad onim mestom gde su bili njegovi ambari i kačare.
To je bio mlad čovek, došljak, koji je pre dvadesetak godina doveden
kao šegrt u kasabu i tu se docnije priženio u jednu dobru kuću i brzo
zagazdio. Seljački sin, koji se za nekoliko poslednjih godina smelim i
bezobzirnim potezima naglo obogatio i odjednom pretekao mnoge
gazdinske kuće, on nije bio navikao da gubi ni umeo da podnese
nesreću. I te jeseni on je bio zakupio velike količine šljiva i oraha,
daleko iznad svoje stvarne moći, i računajući da će zimus on određivati
cenu i suhoj šljivi i orahu i tako se razdužiti i steći, kao što mu je to
prošle godine uspelo. Sad je bio upropašćen.
Trebalo je opet da prođe izvesno vreme pa da se izbriše utisak koji je
na sve ostavio pogled na ovog izgubljenog čoveka. Jer, svi su oni, ko
više ko manje, bili pogođeni ovom poplavom i samo se iz urođene
pristojnosti bolje savlađivali nego ovaj skorojević.
Najstariji i najugledniji ljudi skrenuše opet razgovor na bezazlene
stvari. Otpočeše duge priče iz starih vremena, koje nisu imale nikakve
veze sa nesrećom koja ih je ovde saterala i sa svih strana okružavala.
Pila se vruća rakija. Iskrsavali su, u pričanjima, čudni likovi iz davnih
vremena, sećanja na kasabalijske osobenjake i svakojake smešne i
neobične zgode. Pop Mihailo i Hadži Liačo su prednjačili. A kad bi govor
nehotice opet došao na ranije »povodnje«, pominjali su samo ono što
je lako i šaljivo bilo ili bar tako izgledalo posle toliko godina, kao da
vraćaju i prkose tako poplavi. Pričalo se o popu Jovanu, koji je nekad
bio ovde paroh i za koga su njegovi parohijani govorili da je dobar
čovek, ali da »nije sevepli ruke« i da mu se molitva slabo kod boga
prima.
Za vrijeme letnjih suša koje često upropaste celu žetvu, pop Jovan je
redovno uzalud izvodio litiju i čitao molitvu za kišu, jer je posle toga
obično nailazila još veća suša i pripeka. A kad je posle tako sušnog leta
jedne jeseni stala ovako da nadolazi Drina i da preti opšta poplava,
iziđe pop Jovan na obalu, sakupi ljude i poče da čita molitvu da kiša
stane i voda odstupi. Tada mu neki Jokić, pijanica i besposličar,
računajući da bog šalje obično obrnuto od onoga što pop Jovan moli,
vikne glasno:
— Nemoj tu, oče popo, nego onu ljetošnju, kišnu, pa ja da pomogne
da ova voda presuši.
Puni i gojazni Ismet efendija priča opet o svojim prethodnicima i
njihovoj borbi sa poplavom. Tako su za jedne davnašnje poplave izišla
dvojica višegradskih hodža da uče dovu protiv te napasti. Jedan je
hodža imao kuću u donjem delu kasabe, kome je pretila poplava, a
drugi na bregu, gde poplava nije mogla da dopre. Najpre je učio
molitve ovaj hodža sa brega, ali voda nije nikako odstupala. Tada
vikne jedan beli Ciganin čija je kuća već počela da grezne u vodi:
— Ama, ljudi, dajte onoga hodžu iz čaršije, kome je kuća pod vodom
kao i naše. Zar ne vidite da ovaj s brijega uči sa pola srca?
Hadži Liačo, rumen i nasmejan, sa bujnim kovrdžama bele kose koje
proviruju ispod neobično plitkog fesa, smeje se na sve to i dovikuje
popu i hodži:
— Nemojte mnogo pominjati molitve oko povodnja, jer mogu ovi naši
da se sjete pa da nas svu trojicu isteraju da po ovom pljusku čitamo
molitve i vraćamo vodu.
I tako su se ređale priče koje su, po sebi neznatne i drugima
nerazumljive, samo za njih i njihov naraštaj mogle da imaju nekog
značenja; sve neka bezazlena ali njima znana i prisna sećanja
jednoličnog, lepog i teškog kasabalijskog života, njihovog života; i sve
to davno i izmenjeno, u najužoj vezi sa njima a ipak daleko od ove
noćne drame koja ih je sabila u ovaj fantastični krug.
Tako su ugledni ljudi očvrsli i od detinjstva navikli na nedaće svake
vrste, savlađivali noć za »velikog povodnja« i nalazeći u sebi snage da
se prividno šale, naočigled nesreće koja je nailazila, zavaravali bedu
koju nisu mogli da izbegnu.
Ali u duši svi su oni bili teško zabrinuti i svaki je ispod te šale i toga
smeha za nevolju, kao ispod maske, preturao po pameti brižnu misao i
neprestano osluškivao huk vode i vetra odozdo iz kasabe u kojoj mu je
ostalo sve što ima. A sutra ujutru, posle tako provedene noći, mogli su
sa Mejdana da posmatraju u ravnici svoje kuće pod vodom, neke do
pola a neke do pod sam krov. Tada su prvi i poslednji put u životu
vidjeli i svoju kasabu bez mosta. Površina vode digla se za čitavih
desetak metara, tako da su se široki i visoki lukovi zapušili i voda se
prelivala preko mosta koji je iščezao pod njom. Samo ono uzvišeno
mesto na kome je kapija isticalo se iz ravne površine mutnih voda i
prelivano vodom strčalo kao mali slap.
A dva dana docnije voda je naglo opala, razvedrilo se nebo i granulo
sunce, toplo i bogato kako samo može da bude za nekih oktobarskih
dana u tom župnom kraju. Varoš je na tom lepom danu izgledala
strašna i žalosna. Ciganske i sirotinjske kuće po jaliji bile su nagnute u
pravcu matice, mnoge bez krova, sa njih su opali kreč i ilovača i
ukazivao se crn pleter od vrbova pruća, da su izgledale kao kosturi. U
razgrađenim avlijama građanske kuće su zijale razvaljenim prozorima;
na svakoj je pruga crvenog mulja pokazivala dokle je bila poplavljena.
Mnoge pojate su otplavljene, koševi izvrnuti. U niskim dućanima je bio
mulj do kolena, a u tom mulju sva roba koja nije mogla biti na vreme
iznesena. Po sokacima zaglavljena čitava drveta, koja je voda odnekud
doplavila, i naduveni leševi stoke koja se podavila.
To je bila njihova kasaba u koju je sad trebalo sići i nastaviti život. A
između tako poplavljenih obala, nad vodom koja se šumno valjala, još
uvek mutna i bujna, stajao je most, beo i nepromenjen, na suncu.
Voda je dopirala do polovine stubova i most je izgledao kao da je
zagazio u neku drugu i dublju reku nego što je ona koja obično ispod
njega teče. Na površini, uz ogradu se zadržale naslage mulja, koje su
se sada sušile, ispucale na suncu, a na kapiji zaustavila i naslagala
čitava gomila sitnog granja i rečnog taloga, ali sve to nije niukoliko
menjalo izgled mosta koji je jedini preturio poplavu bez kvara i izronio
iz nje nepromenjen.
Sve se u varoši odmah bacilo na rad i zaradu i popravljanje štete, i
niko nije imao vremena da razmišlja o smislu i značenju pobedničkog
mosta, ali idući za svojim poslom, u toj zlosrećnoj kasabi u kojoj je
voda sve bez izuzetka oštetila ili bar izmenila, svaki je znao da u tom
njihovom životu ima nešto što odoleva svakoj stihiji i što zbog
neshvatljivog sklada svojih oblika i nevidljive, mudre snage svojih
temelja izlazi iz svakog iskušenja neuništivo i nepromenjeno.
Zima koja je tada nastala bila je teška. Sve što je bilo već sređeno po
avlijama i koševima: drvo, žito, seno, odnela je poplava; valjalo je
opraviti kuće, staje i ograde, i tražiti na veresiju novu robu namesto
one koja je uništena po magazama i dućanima. Kosta Baranac, koji je
najviše postradao, zbog svoje suviše drske spekulacije sa šljivama,
nije preživeo tu zimu; presvisnuo je čovek od žalosti i sramote. Ostala
su sitna deca, gotovo siročad, i nevelika ali rasturena veresija po
svima selima. Ostalo je i sećanje na njega kao na čoveka koji je
potegao iznad svoje snage.
Ali već idućeg leta, spomen na veliku poplavu počeo je da prelazi u
sećanje starijih ljudi, gde će živeti još dugo, a mladež je, u pesmi i
razgovoru, sedela na beloj, glatkoj, kamenoj kapiji, nad vodom koja je
tekla duboko ispod njih i svojim šumom dopunjavala njihovu pesmu.
Zaborav sve leči, a pesma je najlepši način zaborava, jer u pesmi se
čovek seća samo onoga što voli.
Tako se na kapiji, između neba, reke i brda naraštaj za naraštajem
učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih
ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo čudo, jer se
neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto »kao na Drini
ćuprija«.


Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

tasadebeli tasadebeli 10:21 19.05.2014

Јесте!

Велики писац!

И Југословен, и масон, и припадник Младе Босне, и добровољни заточеник у самоизолацији током Другог светског рата, и невољни промотер Титове СФРЈ као добитник Нобелове награде,...


Али ми због свега тога не пада на памет да оспоравам твоју тврдњу.


Иво Андрић је велики писац! Пунктум!



slobodan54 slobodan54 11:49 19.05.2014

Da,

TO je veliki pisac.

Domazet Domazet 14:30 19.05.2014

O velikim piscima i malim namerama...

Nisu svi isti. Evo na primer Slon i Nosorog. Svi ce se sloziti da je Slon i veci i impresivniji i simpaticniji i...Medjutim, da li to znaci da je Nosorog 'nekakva' zivotinja?
JJ Beba JJ Beba 17:19 19.05.2014

veliki

da kako

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana