Reč ima gost autor, bloger alselone
Blok Srkija Pajica o detaljima pri kupovini kuće koji mogu imati implikacije na zdravlje setio me je na jednu zanimljivu priču koju sam skoro čuo u fantastičnoj seriji Kosmos na Nacionalnoj geografiji.
Na početku ove priče koju svojom fantastičnom naracijom približava Neil deGrasse Tyson mladi tek diplomirani naučnik Clair Patterson dobio je zadatak da izmeri količinu olova u uzorcima tla da bi tako pokušali odrediti starost zemlje. U isto vreme kolega na institutu na kom je radio dobio je zadatak da izmeri količinu uranijuma. Dok su rezultati uranijuma bili prilično ujednačeni rezultati olova značajno su varirali od uzorka do uzorka. Par godina je Clair posvetio ovom problemu pokušavajući da shvati kako je moguće dobijati tako neujednačene rezultate. Sumnjao je u kontaminiranu laboratoriju i pomno je čisto ali bez uspeha. Pošto se njegov mentor preselio u novu laboratoriju i pošto su tamo napravili prvu u istoriji ultra čistu laboratoriju uspeo je da izmeri količinu olova i uranijuma i datira starost Zemlje- Zemlja je stara 4.5 milijardi godina.
Verovatno nije mogao da pomisli da će ga ovo otkriće dovesti u sukob sa nekim od najuticajnijih ljudi na svetu.
Još od rimskog doba poznato je da je olovo otrovno po ljude. Planeta je to uredila na način da je olovo skriveno duboko pod zemljom od svih živih bića. Ali, čovek je shvatio kako da kopa rude i tako je olovo pronašlo svoj put na površinu.
Početkom 20. veka industrija boja i lakova pokrenula je veliku kampanju da ubedi gradjane kako olovo nije opasno po zdravlje. Prava ekspanzija korišćena olova dogodila se kada se olovo počelo dodavati u benzin za automobile. Osnovni problem bio je u tome što su neki radnici koji su radi u fabrikama koje prerađuju olovo poludeli i razboljevali se. Tada su prvi put u istoriji nauka i naučnik planski iskorišćeni da prevare javnost i sakriju opasnost po javno zdravlje. Robert Kehoe, mladi doktor nauka, unajmljen je od strane General Motors-a da unese sumnju u štetnost olova po zdravlje. Robert je tvrdio da je olovo potpuno prirodni deo okruženja i da kao takav nije opasan po zdravlje i kako će nevidljiva ruka tržišta da se postara za regulaciju. Tvrdio je kako ne postoje naučni dokazi za štetnost olova po zdravlje. Njegovi članci bili su tako dobro napisani i imali su tako značajnu podršku da dugo vremena niko nije pokusao da ih demantuje, sve dok junak naše priče, Clair Patterson, nije istražujući količine olova na planeti opovrgao osnovnu pretpostavku o tome kako je olovo sastavni deo naše okoline. Da bi razumeo kruženje olova u prirodi Clair je merio količine olova u plitkoj i dubokoj vodi okeana. Otkrio je da količina olova u dubokoj vodi skoro beznačajna dok je u plitkim slojevima stotinama puta veća. Pošto je potrebno par stotina godina da bi se voda u okenaima izmešala, shvatio je kako je zagadjenje olovom novije prirode.
Pitanje koje se prirodno postavljalo je – odakle svo to olovo. Shvatio je da olovo dolazi sa istog mesta odakle i novac za njegova istraživanja. Od industrije nafte i goriva sa olovom. Patterson nije mario za to i objavio je članak u prestižnom časopisu Nature o tome kako je gorivo sa olovom glavni uzročnik kontaminacije olovom planete. Samo par dana po objavljivanju članka krenuo je odgovor Industrije. Pokušali su na sve načine da ga spreče da nastavi svoje istraživanje.
Na kraju su mu uskratili fondove ali su američka vlada, vojska i mornarica, kao i mnoge naučne institucije pružile kako finansijsku tako i svu drugu podršku junaku naše priče da nastavi svoja istraživanja. To ga je odvelo na same granice mogućnosti da bi potvrdio svoja istraživanja.U dubokom ledu koji potiče iz vremena od pre industrijske revolucije Patterson i njegov tim kopali su nedeljama da izdojili dovoljno čiste komade leda. Isto kao i u slučaju okeana shvatio je da je količina olova u starom ledu mnogo manja nego u snegu koji je padao poslednjih par desetina godina.
Iako je još od početka civilizacije poznato da je olovo otrovno, kratkovidost korporativnog kapitalizma (koji je nastao kada se verovalo da su resursi beskonačni) dovela je do toga da se olovo ponovo nadje u svakodnevnom okruženju ljudi. I ne samo da se nadje nego da zamalo izazove masovna trovanja na planetarnom nivou. Iako je profit gurao svoju verziju nauke kreirajući naučnog portparola potreban je bio jedan uporan čovek, jedan odgovoran časopis, podrška države u ključnom momentu i čak 20 godina da bi se pobedio jedan takav golijat kao što je industrija nafte.
Postoji priča kako je svet podeljen na dva tipa osoba. Tip 1 su osobe koje rade svoj posao, žive stabilnim i mirnim životom. Tip 2 su osobe nemirnog duha koje kroz zadovoljenje svoje znatiželje i kroz borbu po svaku cenu mrdaju ovu vrstu napred. Ima ona lepa priča o čoveku koji je ležao na plaži i posmatrao drugog čoveka kako pravi veliki zamak od peska. Videvši njegovu upornost rekao je ženi kako će se tom čoveku u roku od sat, dva pridružiti još ljudi na pravljenju zamka, potpuno nepoznatih. To je njoj zvučalo veoma smešno pogotovo zbog vidljivo podsmešljivih podgleda prolaznika koji su zaobilazili zamak. Ali posle nekog vremena, kad je zamak već bio do pola završen i kada je čovek kopao kanal od mora do zamka da bi doveo vodu par dečaka su mu prišla i pomogla u kopanju. Pošto je zamak bio velik i daleko od vode bilo je potrebno iskopati širok i dubok kanal kako bi se napravio dovoljan pad za vodu. Negde na polovini kopanja kanala roditelji dece koja su pomagala a za njima i još par prolaznika prišli su da pomognu. Svako je doneo nešto da pomogne, od proste kašike do lopatica za decu. Na kraju su iskopali kanal i voda je došla do zamka.
To je čovek tipa 2, baš kao i Patterson i mnogi drugi zbog koji smo danas i dalje ovde.