Radon je inertni (plemeniti) gas, svepristutan u zemljinoj kori. Nastaje kao medjuprodukt raspadanja dva radioaktivna hemijska elementa, uranijuma i torijuma. Nema ukus, boju, ni miris, i ima veću specifičnu težinu od vazduha. Radon je i sam radioaktivan, i emitovanjem alfa čestica raspada se u metaloid polonijum, koji je takodje radioaktivan. Nakon čitavog niza sukcesivnih raspada završava kao stabilan izotop olova. Ovaj gas se difuzijom kreće kroz pore u zemljinoj kori i tako nalazi put do površine.
Kao kratkoživući izvor alfa radijacije, radon izvan našeg tela je uglavnom bezopasan, jer emitovane čestice (jezgra helijuma) ne poseduju dovoljnu energiju da prodru kroz povšinski sloj kože. Medjutum, udahnut, radon dolazi do vrlo osetljivih tkiva, gde pomenute čestice mogu da izazovu oštećenja na nivou DNA molekula, i prouzrokuju patološke pojave, pre svega kancerogenog tipa. Smatra se da je radon, nakon pušenja, danas glavni uzročnik raka pluća (LINK).
Medjutim, kao što je bio slučaj sa azbestom, ove činjenice treba uzeti bez preterane panike, jer se velika većina zabeleženih medicinskih slučajeva odnosi na ljude koji su po prirodi posla bili dugotrajno izloženi vrlo velikim koncentracijama ovog gasa - pre svega rudarima, kao i radnicima u nuklearnim postrojenjima. Zanimljivo je pomenuti da, iako se sam radon smatra opasnim uzročnikom, zapravo daleko veća opasnost preti od dugoživućih naslednika radona, pre svega polonijuma, koji je naelektrisan, i kao takav lako se elektrostatičkom silom vezuje za čestice prašine. Ove čestice, kada su udahnute, ostaju trajno zarobljene u plućima, povećavajući verovatnoću ozračivanja tkiva.
Radon je prisutan u bukvalno svim domovima, ali u vrlo različitim koncentracijama. Ona zavisi pre svega od sastava zemljišta, dakle od prisustva ruda koje su izvor ovog gasa. Potom od rastresitosti i propustljivosti (permeabilnosti) zemljišta. Konačno, kao glavna prepreka prodiranju radona u naše domove nalazi se sama konstrukcija kuća. Tipični betonski temelji i podne ploče od betona, nažalost ne zaustavljaju ovaj gas. Gotovo svaki temelj sadrži u najboljem slučaju mikropukotine, koje ne ugrožavaju strukturnu stabilnost, čak ni ne dopuštaju značajnije prodiranje vlage, ali za gas su sasvim propustljive.
Pošto je teži od vaduha, obično se skuplja u najnižim prostorijama, kao što su podrumi ili prostori u nivou temelja (crawlspace), u kojima, u slučaju loše ventilacije, može doseći visoke koncentracije. Posebno su interesantni zidovi napravljeni od šuplje cigle (blokova) koji u slučaju radona služe kao sistem za "vodjenje" gasa, tako da omogućavaju radonu da dospe čak i do prostorija na višim nivoima.
Nivo radona varira i zavisno od godišnjeg doba i trenutnih meteoroloških prilika. Na primer, zimi, u oblastima gde su česte snežne padavine, kada je tle oko domova prekriveno slojem snega, radon pokazuje veću tendenciju da difunduje u temelje naših domova. Istovremeno, tada je generalna ventilacija u domovima smanjenja, što dovodi do značajnog podizanja kontentracije radona. Prostorna zastupljenost radona je takodje vrlo promenlijva i nepredvidljiva. Vrlo je česta situacija da u jednoj kući postoji visok nivo radona, dok je već u susednoj, nivo praktično zanemarljiv. I ovakva raspodela po komšiluku varira u vremenu.
Nažalost, kao i kod ranije pomenutog olova i azbesta, ne postoji "bezopasan" nivo radona, dakle nivo ispod koga je verovatnoća da će izlaganje proizvesti nekakvu patogenu posledicu jednaka nuli. Takodje, za razliku od azbestnih vlakana, nije moguće sa sigurnošću utvrditi direktnu uzročno posledičnu povezanost kancera pluća i izloženosti radonu. Zbog toga se, na osnovu sprovedenih pre svega statističkih analiza propisuje dozvoljeni nivo radona u vazduhu u prostorijama u kojima borave ljudi. Ako je izmereni nivo radona iznad ove vrednosti, preporučuje se njegovovo eliminisanje.
Sa ove strane okeana, kritični nivo radona u prostorijama u kojima borave ljudi iznad kojeg se preporučuje intervencija je 4pCi/l (pikokirija po litru). Prevedeno u SI sistem to je 148 Bk/m^3. (bekerela po kubnom metru - to znači 148 radioaktivnih raspada u kubnom metru vazduha, u jednoj sekundi). U zemljama EU, uključujući Srbiju, taj nivo je nešto viši i kreće se u opsegu od 200 Bk/m^3 za novu gradnju i 400 Bk/m^3 za za već postojeću. Medjutim, ovo je samo preporuka, i u mnogim zemljama propisani nivoi su znatno veći (Francuska, na primer, 1000 Bk/m^3). Bolju ilustraciju nivoa rizika daje sledeća tabela, koja pokazuje verovatnoću oboljevanja od raka pluća izazvanog radonom ili njegovim naslednicima, u zavisnosti od koncentracije (izvor EPA, link na kraju teksta):
Šta da se radi sa radonom?
Pre svega, potrebno je utvrditi nivo radona u našim domovima. Za ovo postoji nekoliko vrlo jednostavnih i jeftinih testova. Najćešće se primenjuje tzv. kratkoročno testiranje, pomoću specijalnih kapsula koje sadrže aktivni ugalj. Radon iz prostorija koje se posmatraju prolazi kroz pore filtra i biva zarobljen. U laboratorijama se potom meri nivo gama zračenja koje proizvode elementi nastali raspadom radona, i tako se indirektno utvrdjuje nivo (koncentracija) samog radona. Kako nivo radona može značajno da varira u toku kratkih vremenskih perioda, za bolje odredjivanje prosečne koncentracije radona koristi se dugotrajni test. Slična kapsula, ovoga puta sa komadom osetljivog filma ostavlja se u prostorijama u trajanju do godinu dana. Slično kao u fotografiji, film beleži prodore alfa čestica nastalih prilikom radioaktivnog raspada radona i njegovih produkata.
Prikupljanje uzoraka mogu uraditi i sami stanari. Kapsule za kratkotrajno testiranje se ostavljaj u najnižoj prostoriji u stanu, sa isključenom ventilacijom, izmedju 24 i 48 časova. Potom se šalju u odgovarajuću laboratoriju gde se utvrdjuje nivo radona. Ovo se u Srbiji radi u laboratoriji koja pripada Institutu za medicinu rada, kao i na Vojnomedicinskoj Akademiji. Uzorkovanje je najbolje obaviti zimi, ako je moguće, i ako je otkriven povišeni nivo radona, treba ga ponavljati svakih nekoliko godina. Druga metoda je merenje posebnim detektorima, koje rade ovlaštene inspekcije u vašim domovima. Konačno, moguće je kupiti i neki od jeftinijim mernih uredjaja i obaviti merenje i monitorisanje samostalno.
Prilikom kupovine domova, postoje posebne inspekcije koje vrše profesionalno testiranje nivoa radona, i ukoliko je detektovan iznad kritičnog, vrlo često se pokrivanje troškova instalacije sistema za eliminisanje može zahtevati od prodavca.
Eliminisanje radona
Ukoliko je izmereni nivo radona takav da se zahteva intervencija, najčešće praktikovani postupak je da se ispod temeljne ploče ubaci PVC cev, povezana sa pumpom, kojom se radon iz zemljišta ispod kuće ispumpava i transportuje obično do krova kuće, gde se prosto ispušta u atmosferu. Ovo je vrlo jednostavan i jeftin postupak, koji najčešće daje sasvim zadovoljavajuće rezultate, uz par mogućih komplikacija. Pre svega, da bi se sprečilo nepotrebno gubljenje toplote iz stanova, pre instalacije pumpe potrebno je izvršiti zaptivanje betonskih površina u podrumskim prostorijama. Ovo, nažalost, zahteva uklanjanje podnih prekrivnih površina.Takodje, kod nekih složenijih temelja, na primer u kućama izgradjenim na padinama, instalacija sistema za uklanjanja radona je složenija i skuplja. Konačno, ako u kući postoji pumpa za regulaciju nivoa podzemne vode (sump pump), ona se onda mora posebno zadihtovati ukoliko se dodaje pumpa za radon.
Same pumpe su vrlo jednostavne, uglavnom tihe i vrlo pouzdane. Često imaju manometarski senzor i alarm koji se aktivira u slučaju da negativini pritisak koji pumpa stvara opadne ispod zadatog nivoa. Ipak, potrebno ih je redovno kontrolisati, i po potrebi zameniti.
Pored instalacije elektromehaničke pumpe, može se naći i čitav niz tehinka kojima se nastoji sprečiti prodor radona u stanove, pre svega zaptivanjem betona, pukotina u temeljima i zidovima, kao i generalnim poboljšanjem ventilacije u najnižim prostorijama. Medjutim, njihova efikasnost je vrlo diskutabilna. Danas se u područjima u kojima je visok nivo radona poznat nove kuće grade na naročit način, uz upotrebu specijalnih membrana i instalaciju sistema cevi za pasivno odvodjenje akumuliranog radona ispod betonskih temelja.
Radon u vodi za piće
Poseban problem u područjima sa visokim koncentracijama radona u zemljištu predstavlja to što se radon, kao i svaki gas, rastvara u vodi. Tako da radioaktivni nukleidi, radon, i njegovi naslednici, putem vode za piće lako pronalaze put do naših organizama, gde predstavljaju veliku opasnost. Na sreću, radona iz pijaće vode se prilično lako oslobadja u postrojenjima za preradu vode (aeracija). Medjutim, ovo nije slučaj u oblastima van gradova, gde se ljudi pijaćom vodom snabdevaju iz lokalnih bunara. Zato je kontrolisanje nivoa radona u vodi neophodno. Testiranje radona rastvorenog u vodi je nešto složenije i skuplje, ali s obzirom na moguće posledice po zdravlje, svakako se isplati.
Na kraju, evo nekoliko korisnih linkova, sa više informacija. O nivou radona u Srbiji možemo da prodiskutujemo u komentarima, ovde samo prilažem nekoliko linkova do studija koje sam uspeo da pronadjem.