Da ne zakrčim Zilin blog o kučićima sa komentarom na temu Kako sam se za ženom uspešno popeo na Bear Peak, 2578m, prvi put posle ~8 godina, i šta nam se sve tamo desilo, evo blog o tome. A i da imate gde da nastavite sa kenjanjem na temu Č vs P, W vs E, ustvari na bilo koju temu koju nađete za shodnu, uključujući i ovu o kojoj je blog, ako nemate pametnija posla. Da kažem da sam Bobića odma banovao, u smislu retorzije. Dobro, nisam, naravno. ;)
Dakle, prvo, o vrhu, to jest hajku. Uspon je, onako, srednje težak, ceo trejl je dugačak samo par milja, ali je visinska razlika oko kilometar, s tim što je skoro cela spakovana u poslednju milju, tako da se čovek pošteno oznoji, pogotovu onaj sredovečan. Kraća ali ubitačnija varijanta zahteva oko 2 sata uzbrdo, i sat i po nizbrdo, a duža, penzionerska, je oko 4 sata do vrha, po nekom zaobilaznom kanjonu, koji je ovaj put bio zatvoren jer tamo postavljaju neke dalekovode. Dakle, samo jedna moguća opcija. Žena i ja krenemo uzbrdo i na skoro samom početku obiđemo ćalca sa dvoje male dece, 3.5 i 6.5 godina. Nisam mogao da provalim odakle su, onako su tamnoputi, ali mi jezik koji govore ne zvuči poznat, ne liči na Hebrejski, nije ni Farsi sem ako nije neki dijalekat, liči malo na Arapski, ali definitivno ne liče na Arape, uglavnom, nemam pojma odakle je čovek sa decom, no nije ni bitno, a i ne volim da pitam ko je odakle samo što sam ga prvi put video kao što Ameri jako vole da rade. Vidim da su se ok opremili, ima ranac za manje dete na leđima, vodu, klinci su u patikama, on ima neke gojze, i sve ostalo. Kaže, krenuli su i oni na Bear Peak. I prizna da su već probali ranije, ali su odustali tu iza sledeće krivine. Razmenimo uobičajane pozdrave i pristojnosti, želje za lepim vremenom i uspehom na usponu, i nastavimo dalje. Mislio sam da neće daleko, i zaboravio sam na njih.
Posle dva i po sata, žena i ja se dokopamo vrha, dušIca nam u nosu, a i sam vrh ima deo gde mora malo da se slobodo penje po nekim granitnim klocnama i onako solidno je eksponirano, što za one koji se ne bave planinarenjem znači da ako se oklizneš i ispadneš iz stene, saučešće porodici jer nećeš stati bar sledećeih par stotina metara do prvog drveća. Na taj detalj smo skroz zaboravili, ali, ok, nema veze, to smo lako isprečkali.
Tu na vrhu smo pojeli ručak (sendvič sa leskovačkom pljeskom, jebi ga, pljeski mi preteklo od juče, nešto se nisu svidele gostima, dok sam višak ćevapa utrapio Japanki i njenom mužu), slikali se za uspomenu, i polako krenuli nazad. I vreme je krenulo da se menja, i da nadolaze olujni oblaci, opasno što zbog gromova, što zbog klizavog vrlo strmog terena ako krene da lije kiša, vreme je dakle da se beži kući.
Tako bauljamo mi sa vrha, nismo ni 30 metara sišli, i naletimo pravo na ovog ćalća sa ćerama! Ladno su se ispenjali skoro do samog vrha, čak ne ni toliko sporo! Klinke presrećne, ova starija je sve sama isplaninarila, a mlađa je samo malo dremnula u rancu i veći deo rute je i ona ispenjala, držeći se ćaletu za ruku. I sad ćalac, tu bukvalno na 15 minuta od vrha, donese odluku kao profesionalac: dalje ne idemo, vreme se menja, probaćemo sledeći put.
Ja mu, naravno, odam najveće moguće priznanje na toj life saving odluci, usput mu kažem i da gore na vrhu nije zajebancija, morao bi da jedno po jedno dete prenosi u rancu po vrhu hridine dok prečka po kamenjaru, što znači da jedno mora da ostavi samo, a tamo baš i nema gde da se sedi bezbedno, stvarno nije vrh za sitnu decu. U sebi sam naravno mislio, jebote, koji ludak, a bogami me i savest pekla što sam dole na dnu planine pogrešno ocenio da će oni tu samo do prve krivine i nazad, u snu mi nije palo napamet da će doći do preko 2500m. Trebalo je tada da mu kažem šta ga tačno čeka pri vrhu.
I pičimo mi tako nizbrdo, što je naravno mnogo teže i opasnije nego uzbrdo, starija klinka ide sama, iza, a drugu, manju, drži za ruku i hvata je kad se ova spotakne o nešto. Tu i tamo stane da ih prenese peko neko nekog većeg stepenika ili izloženog dela. Bogami mi je bilo teško da gledam, ali ne znam kako da mu pomognem, imamo samo dnevni rančić jer su nam deca u školama, a ne znam da li bi neko tako nekom neznancu dao da mu ovaj nosi dete u rancu, ja sigurno ne bih.
Lomatali se oni tako neko vreme, i ova mala je konačno bacila kašiku i rekla da ne može dalje. Ćale je stavi u ranac, usput, nije neki grmalj od čoveka i tih ekstra petnaestak kila, plus šta je već nosio u rancu, vidi se da se zanosi. I tad tek primetim da on nema planinarske štapove. A tu ispod vrha je baš strmo, i krušljivo, između velikih blokova granita, ni meni nisačim u rancu nije baš lako da se preko toga spuštam. A ni dalje nije ništa bolje, praktično do samog podnožja je tako, nogu da slomiš na hiljadu mesta.
I šta ću, ne mogu da gledam to, stignem ga i ponudim mu moj štap (drugi je koristila moja žena, tako da sam nastavio dalje bez štapova, pazeći malo više i idući sporije). Sine, kako se čovek zapanjio nad tim sitnim aktom dobročinstva, zapravo uobičajane planinarske solidarnosti, ono, bilo mi je na kraju neprijatno koliko se zahvaljivao. Pa mi tražio telefon i adresu da mi vrati štap kad siđe, mislim se, idi bre čoveče, samo ti siđi živ i zdrav sa tom malom decom, ne moraš štap nikad da mi vratiš, jebeš štap, kupiću drugi.
Žena i ja smo kasnili, morali smo da pokupimo klinke sa kampova do određenog vremena, pa smo ih obišli i malo ubrzali. Posle me je, jebote, počela da peče savest što smo ih ostavili, mislim, šta da rade ako ćalac slučajno iskrene nogu, ili prosto ovo drugo dete ne može dalje? Tekstnem mu ja zato poruku, reko, ako stvari krenu nizbrdo, da me zovne, pa ću da se vratim po njega, smislićemo već nekako kako da siđemo, mada je verovatnije da će nas obojicu na kraju spašavati rendžeri. Onda sam se setio da i ako mu se nešto nedajbože desi, ja mu i ne trebam, može odma da zove rendžere.
I tako, siđemo žena i ja nekako do kola, usput je počelo da grmi, pa da pada kiša, no do tada smo i mi, a nadali smo se i oni, bili već prešli glavni kamenjar gde može da bude zajebano, klizavo kad krene da lije i a grom da opiči. I posle jedno sat vremena mi stiže poruka od ćalca da su se i oni dokopali kola i da je sve ok. I sam prizna da je bilo prilično glupo to što je uradio, da je totalno potcenio planinu, što zapravo ovde mnogi rade jer je uz sam grad, pa to nekako smanji osećaj da se radi o ozbiljnom i zajebanom okruženju, i onda lokalna Gorska služba spašavanja ima pune ruke posla. Ali, opet, sa druge strane, on je u kritičnom trenutku doneo sasvim korektnu odluku, nije upao u zamku toga što mu je vrh bio nadohvat ruke. Rekoh mu, druže neznani, svi smo to prošli, i ja sam dete nosio u rancu na taj isti vr' kad je imala samo 9 meseci, kao, lako ćemo, jer smo odabrali onaj lakši a duži put, a i misliio sam - ne moramo da odradimo taj poslednji deo sa prečkanjem, lep je pogled i 20 metara ispod vrha. Dok se ova mala na pola puta nije toliko ojela na guzici sedeći u rancu da sam momentalno odustao od uspona, i sve trčao nizrdo, dok se ona drala kao nenormalna, mislio sam da će u podnožju da me čeka Social Services za dete, a bolderska policija za mene.
Što roditelji ponekad umeju da budu tupavi, pa to je pravo čudo.